• Uto. lis. 19th, 2021

dportal.info

Internetski portal za kulturu, znanost i društvena pitanja

Zoran Žmirić – razgovor za novosadski portal 021, povodom izlaska romana “Pacijent iz sobe 19” u Srbiji

021: Grupa „Sisters of Mercy“ oblikovala je glavnog junaka, taj motiv provlači se kroz ceo roman. Taj isti junak kaže da je odrastao i na muzici EKV. Kako neko ko je slušao EKV može da ubija – to je upravo jedna od zabluda kojima se bavite u svom romanu. Šta se desi čoveku koji je pre rata u sebi nosio mir, u odnosu na one koji su tokom mira u sebi nosili rat, pa se ti nemiri izmešaju tako da više ne znaš odakle je zapravo počelo da ključa? Da li to znači da, kad se sve svede na bruto i neto, muzika prestaje?

ZŽ: Normalan se čovjek u nenormalnim situacijama uglavnom ponaša nenormalno, a atmosfera mase proždire pojedinca i njegov tipičan način ponašanja. Pogledajte samo naše mirne susjede kako se ponašaju u gomili; na utakmicama ili na političkim skupovima. Tu se pokreću začahurene osobnosti, prikrivene dijagnoze, ali jednako tako, iako u manjoj mjeri, i ljudskost. Sva iskustva, odgoj, sklonosti ka normalnom, sve to ustupa mjesto nekom našem drugom „ja“ koji preuzima ulogu onoga tko će omogućiti preživljavanje i pri tome ne mislim samo na puko fizičko preživljavanje u nekoj destruktivnoj atmosferi kao što je rat, već i esencijalno koje počiva na želji da se uklopimo u okolinu ma koliko ona luda bila, da budemo prihvaćeni i uvažavani. Sve ono što smo sa sobom donijeli u taj određeni trenutak jednostavno biva gurnuto u stranu. Da, kad bi tu samo muzika prestala to bi bila dobra vijest. No stvar je puno gora. To je mjesto u kojem se odričemo sebe.

021: Kad razum šapuće, a telo vrišti – jasno je koga srce sluša. Rat je kod mnogih pokrenuo skrivene dijagnoze. „Može li poštenije“, naslov je priče koja govori upravo o tome. Pa, može li? Je li potonji mir pokrenuo išta drugo?

ZŽ: Naše se društvo od ’90-tih na ovamo odreklo vrijednosti poput solidarnosti i suosjećanja rezultat čega su pogubljeni ljudi i apatična mladost čiji su životni ideali sebičnost i bešćutnost. Društvo se preko noći našlo u neobranom grožđu i zbog toga ga ne treba kritizirati, treba mu pomoći. Za to postoje dva načina; društveni aktivizam i podizanje svijesti da smo jedni bez drugih izgubljeni. Jedini način da zaustavimo srljanje u rasulo, da ustanovimo zaboravljene vrijednosti i da ozdravimo društvo jest da se povežemo. Mi na Balkanu najviše se povezujemo po ideji nacije, klase, svjetonazora… što isključuje one druge osnove dublje naravi, kao što su temeljne ljudske vrijednosti poput dobrote, suosjećanja ili ljubavi. Pitanje je je li to uopće moguće? Pa čini se da jest, ali samo u onim situacijama kad nam se na vratima pojavi zajednički neprijatelj kao što je to bilo s poplavama koje su pogodile naše zemlje prije nekoliko godina. Kamioni humanitarne pomoći iz Hrvatske išle su za BiH i Srbiju, ljudi su se javljali da odlaze na teren kako bi pomagali, nitko nikog nije pitao je l’ se križa, krsti ili klanja. Ono najbolje, svi ti ljudi su se organizirali samoinicijativno bez utjecaja bilo kakve političke propagande. Dapače, dok su se političari snašli, ljudi su već bili organizirani oko sabirnih centara. To mi govori da mi ipak u svojoj esenciji jesmo bili i ostali ljudi.

021: Jesmo li svi krivi za dela pojedinaca i nekih dominantnih grupa, bar zato što ih  pokrivamo, štitimo, apologizujemo?

ZŽ: Svi oni koji su kao pojedinci kroz život zagovarali ljudskost i toleranciju ne prihvaćaju koncept kolektivne krivnje i ne trebaju to ni činiti. Nitko ne treba osjećati sram zbog nekog drugog, nikome dobar čovjek ništa nije dužan jer bez tih i takvih ljudi društvo bi izgledalo puno gore. Da, mi možemo reći kako bi svatko od nas, krenuvši od svog susjedstva ili radnog kolektiva, trebao pronaći po jednog devijanta i poraditi na tome da ga se raskrinka. Ali to se uglavnom ne čini i ne treba očekivati da će se činiti. No dobra je stvar ta što oni koji to ipak čine, neće odustati zato što su u manjini, jer ispravni ljudi nisu ispravni kako bi se nekome dopali ili dokazali, oni su ispravni zato što je to jedini put koji su sposobni slijediti. Iz istog razloga mnogi pisci pišu. Nemaju drugu opciju. Ubrajam se među njih. Prije nekoliko godina gostovao sam na Cetinju na poziv Crnogorskog društva pisaca i uvečer sam se družio s grupom umjetnika iz tog kraja. Bio je tu i jedan simpatičan dečko, Danilo, koji je bio izuzetno zabavan sve do trenutka kad je shvatio da sam iz Hrvatske. Nakon toga se naglo uozbiljio, postao je potpuno druga osoba, počeo je zamuckivati, pa izvlačiti priču o tome kako su crnogorski vojnici devedesetih raketirali Konavle, pa se ispričavati zbog toga. Atmosfera je naglo splasnula i bilo mi je neugodno koliko i njemu pa sam ga na koncu pitao je li on granatirao Konavle. Kaže čovjek da nije, u to doba je, naime, imao sedam godina. Ali eto, ipak on je imao potrebu ograditi se od toga. Primirio se tek kad sam mu rekao kako je bolje fokusirati energiju na to da svoju djecu danas sutra podučimo da, u slučaju nekog novog sukoba reagiraju drugačije, da se ne daju manipulirati. Jer, činjenica je, da u ratu svaka strana misli kako je u pravu, a to je ništa drugo do čista manipulacija. Kad ne bi tako mislila, jedna bi strana jednostavno rekla: „OK, oni ljudi s druge strane su u pravu, mi nismo, nemamo tu što raditi, hajmo kući“. Ali visoka politika manipulira istinom i uspijeva uvjeriti čovjeka kako je baš on u pravu i kako će im oni tamo, iza brda, doći glave. Pa razmisliš li malo o tome lako zaključiš kako to ne može biti, no još važnije od toga tko je, da imamo zadaću djecu naučiti kako se svaki sukob može riješiti i bez nasilja.

021: Mi ovde u Vojvodini dičimo se tolerantnošću  – Novi Sad, Sarajevo i Istra bili su simboli tolerancije u Jugoslaviji. Danas često ističemo Rijeku i Pulu kao primer izuzetne tolerancije. Vi pak u svom romanu tvrdite drugačije, kažete da je Rijeka bastion tolerancije ispod koga „kuha suptilna dijagnoza“…

ZŽ: Moj roman je megafon kojeg u rukama drži ranjena i poremećena osoba, njezine izjave vrijedi uzeti s dozom opreza, prići im kao temi za promišljanje, a ne kao referentnoj točki neke osnovne vrijednosti. Moj lik je reprezent dijagnoze Balkana, zato se i zove Vanja Kovačević, po tom imenu ne možete zaključiti koje je nacionalnosti, pa čak niti kojeg je spola. Taj lik može biti bilo tko od nas. Za razliku od toga što u jednom času tvrdi moj lik, Rijeka jest tolerantan grad i to nije tvrdnja koju plasiraju Riječani već oni koji u Rijeku sa svih strana dolaze, u Rijeku se vraćaju i u Rijeci ostaju. Čak bih se usudio reći da je Rijeka nešto više od toga jer tolerirati znači trpjeti nekoga ili nešto, tolerirati znači odustati od sile, ne uzvratiti nasiljem na nasilje, izabrati drugi put, a karakteristike Rijeke su više od toga. Mislim da je Rijeka grad u kojem se ljudi i pojave prihvaćaju više nego što se toleriraju. Možda sam pristran jer govorim o svom gradu, ali s druge strane baš zato što je to moj grad imam dovoljno iskustva da o tome mogu donositi sud. Vjerujem kako razlog tog svojevrsnog balona razapetog iznad grada leži u tome što je Rijeka u kratkoj povijesti od samo stotinu godina, ne računajući privremena državno-pravna uređenja, promijenila čak devet država, a bila je i snažno industrijsko središte u koje su bili privučeni ljudi sa svih strana. Najveća luka, najveće brodogradilište, najveća rafinerija… da ne nabrajam. Rijeka je oduvijek imala način da privuče ljude, zadrži ih i učini boljima.

021: U jednoj priči primećujete da je raspadom bivše zemlje centar moći s jednog mesta premešten u niz manjih centara, u kojima je svaki lokalni majmun postao član vlade ili neke državne komisije. Postoji li neki pozitivan primer „tekovine raspada“ i tog rasparčavanja?

ZŽ: Ne znam za ostale države, ali u Hrvatskoj ga baš i ne vidim, ali jedno znam sigurno. Već trideset godina mi govorimo kako je nekad bilo i odvagujemo kako nam je danas u odnosu na nekad. Da nam je danas dobro, ne bi mi raspravljali o tome kako je bilo prije. Zato su mi priče o blistavoj budućnosti države naivne. Ovo čemu svjedočimo govori kako države nisu ni stvorene da bi imale budućnost, već su stvorene da bi budućnost imala grupa lopova i njihove obitelji.

021: Sin hrvatskog tajkuna nikad ne može biti brat sa sinom hrvatskog radnika. Zašto onda taj – sin hrvatskog radnika, ne može biti brat sa srpskim radnikom? Da li će to (ikada više) u budućnosti biti moguće?

ZŽ: Već sad je moguće kod one normalne manjine. A šire, bit će moguće kad stasa nova generacija ljudi kojoj će prioriteti biti nešto drugo od onih vrijednosti koje su ih naučili iskvareni roditelji ili kad se pojavi neki jači subjekt koji će iskazati interes za ovaj teritorij pa na stol spusti torbu s novcem i kaže da je bilo dosta gluposti. Slično se događalo svuda po svijetu, nama bliži primjeri su istovremeni ulazak u NATO Grčke i Turske te pitanje Irske i Sjeverne Irske. U Belfastu su do prije tri desetljeća automobili letjeli u zrak, a snajperi su u istom kvartu pucali s jedne zgrade na drugu. Kad je vanjski interes došao tamo, te su priče prestale i danas su tek dio folklora. O tome više nitko javno ne govori, ostali su tek murali po lokalnim kvartovima kao spomen na žrtve besmisla.

Cijeli članak pročitajte na stranici zmiriczoran.wordpress.com