• Pon. ruj. 20th, 2021

dportal.info

Internetski portal za kulturu, znanost i društvena pitanja

Razgovor s povodom… sa Sašom Pjanićem

Redoviti korisnik naše knjižnice je i Saša Pjanić.
Saša je profesionalni fotograf, putopisac, humanist, zaljubljenik u prirodu avanturističkog duha…Dovoljni razlozi za poželjeti razgovarati s njim.

Za nekog tko iznimno voli putovanja, naravno, vrijeme Covida ne ide u prilog.
Što Saša Pjanić radi, čim se bavi?

Pišem putopis. Zapravo dva. Lockdown, svođenje mogućnosti na mršav izbor i besparica došli su kao naručeni za pacanje u sjećanjima i ispunjavanje praznih kartica pričom. Nedavni potres, u raskošnom nizu nedaća, čisti je višak, ali zbog njega sam se konačno maknuo na koji dan iz Virovitice. Naime, otkako sam se prije 10 mjeseci vratio sa svog zadnjeg putovanja zapadnom Afrikom, gotovo da i nisam izbivao iz nje. Dvaput Zagreb, i neki dan, eto Glina. I to je bilo sve.  A najradije bih da nije bilo razloga za ovo treće. No usud ne bira kao što ni ja nisam birao većinu svojih putovanja. Ona su izabrala mene.
Osim pisanja putopisa koje želim završiti do kraja godine, svakako prije svojeg pedesetog rođendana, bilo je tu još i objavljivanja raznih fotoreportaža u časopisu MeridijaniPutnom časopisu Croatia Airlines,T portalu.
Bio sam angažiran u Udruzi Vika koja je u tegobnoj i sušnoj protekloj godini Virovitici donijela preko dvadesetak kulturnih događaja, od koncerata do književnih večeri u virovitičkom Pubu i zadnje, ali ne manje važno, umjesto u velikom Zagrebu, prošle godine boravio sam često u Malom Zagrebu.
To je inače adresa moje djedovine uz željezničku prugu u Špišić Bukovici (kloparanje vlaka slušam odmalena, pa valjda otud i moja sklonost putovanjima). Vrijeme koje provodim tamo, upotpunjavam radovima u vrtu ili mi moj obiteljski grunt služi kao polazište za česta pješačenja po Bilogori.
I kako sve to podnosim? Dobro.  Čak ni zimu ne mrzim do one mjere do koje je inače mrzim. Mnogi stradalnici u zabačenim selima Zrinske gore koji su u nekoliko minuta ostali bez krova nad glavom veliki su mi uzor i nadahnuće u svemu tome.

Otkrijte nam detalje o putopisima koje pišete!

Prva knjiga, naziva Afrikom u prolazu, govori o mojim overland putovanjima zemljama zapadne Afrike u razdoblju od 2016. do 2020. godine, u sklopu projekta My Life 4 Kids te najvećeg humanitarnog auto relija na svijetu Budapest-Bamako.
Druga koju sam zasad naumio zvati Moja putna sjećanja u doba korone 1990/2020., kako joj samo ime kaže, spaja moje prvo i zadnje putovanje u životu, svime onime što mi je u glavi, srcu, na duši i u fotografskoj arhivi.
E pa, živi bili pa vidjeli! I čitali.
Tko ne vjeruje, evo jednog kratkog inserta iz rukopisa: „ U Kenitri, usred grada, teturavi i nepriseban čovjek zastao je, zadigao galabiju, spustio hlače, čučnuo i olakšao se na pločnik. Pred nama. Nemam fotografiju jer sam zabezeknuto buljio u prizor u nevjerici lakoće čina koji nije baš uobičajen za središte grada koji gotovo da slovi predgrađem Rabata. No imam suputnike, Damira i Icu, koji to mogu potvrditi. Ako sam, pribravši se i pomislio na fotografiranje, vonjavi zapah svježe izmetine sa asfalta podsjetio me da, otkako pišem, slabije potežem kameru. Uz sve te ispuhe spore, gradske vožnje, doista je smrdjelo, a mene i danas još malo peče savjest što sam sve zabilježio samo abecedom…“

Često Vas vidimo u Gradskoj knjižnici, što za Vas znači čitanje i da li ste knjige nosili na svoja putovanja?

Ili putujem ili čitam. Uglavnom. Rijetko kada sa sobom nosim knjige na put.
Ako se to i dogodi, najčešće je zato jer me u jednom trenutku, iz nekog razloga uhvati manija za čitanjem pa onda usput nešto i kupim. Zadnje takvo putno štivo bili su Orwellovi Burmanski dani na engleskom koje sam kupio 2017., naravno u nekadašnjoj Burmi, danas Mjanmaru. Naišao sam na nju na nekom improviziranom štandu uz jedan od 2 200 sačuvanih budističkih hramova u dolini Bagana. Ufurao sam si bio u glavu kako se još na putu, dok su dojmovi bili svježi, moram studiozno posvetiti svoj mogućoj literaturi za neku buduću putopisnu priču. Ili je možda presudila činjenica da je uporna prodavačica govorila odličan engleski i bila jako zgodna. Sjetit ću se sigurno u svojoj drugoj knjizi. Uglavnom, s knjigama ne krećam na putovanja, ali ih zato  s njih uredno dovlačim. I natežem sa službenim osobljem aerodroma zbog overweighta. Oduvijek sam volio čitati. Kao srednjoškolac, fiksirao sam se na, tada sam tako mislio, jako mudar, osobno skovani aksiom koji je zgodno poslužio i u jednoj školskoj zadaći, da ne živim da bih čitao, već čitam da bih živio. Danas nisam više siguran da je to baš tako. Čitam, izmeđuostalog i zato jer pišem. Kada ponestane inspiracije za pisanje, kako mozak ne bi zadrijemao, prešaltam se na čitanje, nakrcam ga svom tom naracijom, frazama, neobičnim kombinacijama riječi, stilistikom, prežvačem po svome i iscijedim u njega dok je još topao. Čitam i zato jer ne gledam televiziju. S godinama, čovjek valjda počne paziti i što jede. Ne paše mi junk food, šećer i konzervansi. Nešto što na nepcu stvara zamaman okus, diže tlak i kolesterol i nabija kalorije, a za pola sata ostavlja depresivnim i praznim. Svježe i integralno, pogotovo ako je iz vrta u Malom Zagrebu, draže mi je. Kada se polisaharidi polako razlažu do glukoze. Tako je i sa gledanjem filmova i čitanjem knjiga. Meni barem. Ova redaljka razloga zbog kojih čitam, koji mi spontano padaju na pamet, mogla bi trajati satima pa mislim da je već iz toga  razvidno da mi čitanje mnogo znači.