• Uto. lis. 19th, 2021

dportal.info

Internetski portal za kulturu, znanost i društvena pitanja

UMJETNIČKE ĆAKULE: Ljevica je u Dalmaciji prirodno stanje

Ovaj tjedan u Umjetničkim ćakulama razgovaramo sa Šibenčankom Orianom Kunčić, glumicom i casting direktoricom o različitim stvarima, a ponajviše o njenom rodnom gradu i Dalmaciji: “Fališ se primio u Šibeniku jer je u prirodnom okruženju, samo se ono bilo utišalo.Postojala je, postoji i postojat će ljevica u Šibeniku i Dalmaciji. To nam je, ma što o tome imali reći oni što se stide didove spomenice i stričeve fotografije sa Sutjeske, prirodno stanje.”

Glumica i casting direktorica Oriana Kunčić, veći dio svoje profesionalne karijere ostvarila je u Sarajevu odakle se prije par godina sa suprugom novinarom i piscem  te djecom, vratila u rodni Šibenik, gdje je na stalnom angažmanu u lokalnom HNK. Rođena 1971., diplomirala je povijest teatra u Veneciji i glumu na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Radila je kao casting direktorica u nizu uspješnih regionalnih filmova poput “Grbavice“, “Na putu“, “Snijeg“, “Gospođica“, “Krugovi“, “Obrana i zaštita“… Prva je hrvatska filmska djelatnica koja je sudjelovala u žiriju filmskog festivala Berlinale i birala najbolje mlade europske glumce, dobitnike nagrade “Shooting Stars”. S Orianom smo popričali o njezinom pogledu na život u Šibeniku i Dalmaciji, radu i stvaranju u malim sredinama poput šibenske, njenim ograničenjima i mogućnostima.

Odrasli ste u šibenskom Varošu, u ulici koja je dala Arsena Dedića, Mišu Kovača, Ivu Pattieru i druge. Što je za vas posebno u tom prostoru ili ozračju, što ste tamo dobili i kako vas je formirao, te je li utjecao na vaš umjetnički rad i odluku da se bavite glumom?

Netko je jednom rekao da postoji jedan dom, a sve ostalo su stanovi. Da, moj dom je u Ulici Nikole Tesle u kojoj valjda svaka druga kuća ima nekoga tko se bavi umjetnošću. Ako postoji nešto što me je tu definiralo, onda to jesu svakodnevni susreti sa glumcima, glazbenicima, autorima iz drugih oblasti i demistifikacija koja slijedi iz toga. U takvom okružju umjetnost se pokaže kao dostupan posao.

No, koliko susjedi, toliko je, ako ne i više, na mene utjecalo to što živim na pet minuta hoda od kazališta, u kojem sam, puno prije nego ću se zaposliti, provela lijep komad života i bilo mi je jedno od centralnih mjesta djetinjstva. Pamtim cijelu plejadu divnih ljudi u našem kazalištu, šjor Dragu Putnjikovića, šjor Antu Balina, Branka Matića, moju kumu Uranku Belamarić, tetu Adelu, šjor Srećka ŠestanaNinu Cvek, itd. Tu sam se trajno zarazila scenom ,a veliki utjecaj na mene je ostavila teta Sokola i 12 godina provedenih u baletnom studiju. Uostalom, pored svih susjeda zvučnih imena, mene su nekoj životnoj školi učili i oni čestiti meštri, njihove supruge, roditelji težaci, kao i obitelj iz koje sam potekla.A tu je bilo posebnih “umjetnika“…

Uz kazališnu glumu bavite se i filmskim castingom i to prilično uspješno u nizu nagrađivanih regionalnih filmova poput Na putu i Grbavica Jasmile Žbanić, Gospođica Andree Štake, Snijeg Aide Begić, Obrana i zaštita Bobe Jelčića. Da li je zapravo svejedno gdje živite unutar ovih postjugoslavenskih prostora ukoliko se bavite poslom koji i dalje funkcionira u njegovim simboličkim granicama?

Nije nevažno. Lakše je ako je adresa u nekom od centara, naprosto je tako čovjek bliže zanatskim krugovima, postoji, istina, krivi dojam da je dostupniji za suradnju… Ja sam, međutim, u Šibenik došla s karijerom casting direktorice, pa mi je lakše. Ispalo je da je svejedno. Ne znam kako bi bilo neko tko tek počinje. Nisam sigurna da bi išlo lakše nego nekome iz Zagreba ili Sarajeva, Beograda…

Što se tiče drugog dijela pitanja: u filmu glume glumci, a jezik je glumcu domovina. U filmovima na kojima sam radila bilo je malo, jako malo, ne više od dvoje – troje, glumaca iz Slovenije, Makedonije i Kosova. Iz BiH, Hrvatske i Srbije jeste, jer mi, kako kaže lingvistika, govorimo jedan jezik, a svačije je pravo da ga naziva kako god želi. Odatle dojam da film funkcionira u nekadašnjim granicama Jugoslavije. Ne, on funkcionira u granicama profesije, u granicama umjetnosti, a u njima je sve svejedno, osim da se izaberu glumci, koji najbolje mogu odigrati napisane karaktere. Tako Leon Lučev može igrati Bosanca, Bogdan Diklić Hercegovca, a Emir Hadihafizbegović Hrvata. A Nina ViolićMare ŠkaričićMirjana Karanović…sve.

Nakon dugo godina života u Sarajevu, vratili ste se u Šibenik. Može li se uopće usporediti život u Sarajevu i Šibeniku i kako bi izgledala ta usporedba?

Realno, ne može. U Šibeniku je lakše, sve je bliže, svakodnevno se troši manje energije na ono što bi u Sarajevu pojelo pola dana. S druge strane, u Sarajevu bih izašla na kavu sama, a popila tri u lokalu u kojem bi bili Jasmila ŽbanićDanis TanovićDino ŠaranDamir ŠagoljBenjamin Isović, naišao bi Boris Dežulović, tu bi se prijavila ekipa iz Dalmacije na gostovanju u Bosni… Svim mojim prijateljicama tu bi bio nekakav meeting point, bez obzira jesu li stigle taxijem od kuće ili avionom od nekuda. Sarajevo je za socijalni život daleko, daleko bolje od Šibenika, točno koliko je Šibenik ugodniji i udobniji za obiteljski. Svoje sarajevske godine smatram ako ne najljepšim, onda jednim od najljepših i najvažnijih u životu. No, sada sam u onim šibenskim.

Kako je stoga raditi u malom kazalištu poput šibenskog, koje zapravo potresaju veliki politički potresi kao i ostale kulturno-umjetničke institucije u Hrvatskoj, što se moglo vidjeti na primjeru ostavke ravnateljice kazališta Nere Gojanović?

Antun Gustav Matoš je rekao kako se i u nagorim novinama može najbolje pisati. Tako se i u najmanjem kazalištu mogu raditi veliki i važni komadi. Veliki ne produkcijski, već onim čime se i kako bave. Šibenki teatar je imao veliku šansu kada je Senka Bulić umalo postala vršiteljica dužnosti intendantice. Ona bi, sigurna sam, pokazalo kako se veliko kazalište ne dešava u nužno velikim zgradama i gradovima. Sada je, istina, bolje nego u vrijeme Nere Gojanović, a da može bolje….

Problem šibenskog, kao i drugih kazališta, su zakoni koji te institucije politiziraju, ograničavaju u produkcijskim planiranjima i demotivirajući su. Dakle, tako je kako je, kao valjda i drugdje. Trenutno, dok surađujem s Neni Delmestre je sjajno, a kako će biti za dva mjeseca, nemam pojma. Imala sam, iskreno, veliku energiju i želju da pomognem da se HNK Šibenik profesionalizira, razvije, postane prepoznatljiv, ali sam se u međuvremenu umorila od juriša na vjetrenjače. U najkraćem, nije sjajno, ali ima ona stara sarajevska “dobro je, zna Mujo i za gore…“ Već smo to probali. I jedno i drugo.

Cijeli intervju UMJETNIČKE ČAKULE pročitajte OVDJE