• Pon. srp. 26th, 2021

dportal.info

Internetski portal za kulturu, znanost i društvena pitanja

Ivana Bodrožić: Nama treba, ne suživot, nego život s drugim ljudskim bićima izvan termina tolerancije.

‘Sinovi, kćeri’ otvaraju brojne situacije za ulazak u iskustvo drugog, drugačijeg, za mogućnost ispitivanja vlastite empatije. Kakvo vam se čini stanje empatije generalno u hrvatskom društvu, koliko su Hrvati tolerantni, otvoreni prema drugom i drugačijem?

Ne bih ovdje stavljala u fokus tolerantne Hrvate, radije bih razobličila oba termina i naglasila kako ponovo problem leži, između ostalog, u jeziku. Na ovom prostoru žive ljudi koji se na različit način osjećaju prema etničkoj odrednici i na različit način odnose se prema njoj, tako da ih ne treba generalizirati u tom etničkom smislu. No daleko veći problem vidim u terminu tolerancije koji u svojoj suštini nosi ideju da bismo radi kvalitetnijeg života većine trebali podnositi nekoga iako se zapravo ne slažemo s njime. To znači da bismo, u krajnjoj konsekvenci, da nas neki zakon, građanski odgoj ili slično ne prisiljavaju i ne usmjeravaju toj toleranciji, radije izabrali da nema tih koje moramo tolerirati. Idemo postaviti stvari ovako – tko sam ja da sebi uzimam pravo da toleriram nekoga? Po čemu sam ja to biće s viškom vrijednosti ili legitimiteta da sa svoje visine toleriram one koji su, primjerice, seksualna manjina, druge boje kože, druge političke orijentacije. Meni ništa ne daje taj legitimitet osim moje slučajne pripadnosti većini. I to je u samom začetku pogrešna postavka. Tolerancija je, po mom mišljenju, malo bolja od rezervata. Nama treba, ne suživot, nego život s drugim ljudskim bićima izvan termina tolerancije. To je jedino ispravno, jedino tako možemo drugima, a u konačnici i samima sebi, dati mogućnost da svoje potencijale posve razvijemo.

Iz razgovora sa novinarkom tportala Tinom Barbarić