Govor dr. Voleti Choudharyja

Govoor dr. Voleti Choudharyja na 22. obljetnicu Sri Sathya Sai Institute of Higher Medical Sciences , 30. studenog 2013.

Sai Ram svima!

Nisam u pravu. Zaista nisam u pravu. Mislio sam da me ova prigoda neće dirnuti, ali je. No, pronaći ću svoju snagu. Razlog zašto to govorim je taj što – govoriti je nešto što ja volim, posebno o Svamiju; govorio sam o Njemu svuda po svijetu pa sam mislio da to nije ništa – u redu je. A svi su me u bolnici pitali: „Jeste li nervozni gospodine?“ Rekao sam: „Nisam, naravno. Nisam nervozan.“ Bio sam potpuno u krivu, potpuno krivu!

Ali u slijedećih 30 minuta ili koliko, pokušat ću ovome dati nekakav smisao.
Rođen sam samo 150 milja (oko 240 km – nap.prev.)daleko odavde. Bio sam peto dijete u osrednjoj farmerskoj obitelji. Toliko o tome da čak nisu mislili da je potrebno zapisati moj datum rođenja. Dakle, kad sam bio spreman poći u srednju školu (gimnaziju) postojao je tajni dogovor između mog oca i činovnika u školskoj administraciji da prilagode datum da bih bio dovoljno star da me mogu primiti u školu pa sam tako dobio svoj datum rođenja. Time sam bio gurnut dalje ispred svoga vremena za što postoji prekrasan teluški izraz koji kaže: „Gallilo perigadu.“(nema prijevoda na engleski –nap.prev.) U osnovi sam rastao na takav način. Nitko me nikada nije uzimao za ozbiljno pa je tu morala biti Božja zaštita od tada pa nadalje. Nastavio sam – nisam bio jako loš, prošao sam sve ispite vrlo dobro i završio tako što sam otišao na studij kardiokirurgije u inozemstvo te sam živio američki san, na što ću još doći.

No, sve to vrijeme imao sam neizmjernu vjeru u Boga. Dva sastojka mog uspjeha u životu jesu – neizmjerna vjera u Boga i težak rad. Tako je to išlo.
E sada je tu televizija pa svatko može vidjeti kakav je to američki san. Tamo imate šest ili sedam soba u kući, pet ili šest automobila, iako samo jedan možete voziti istovremeno, zabavljate se subotom cijelu noć, muškarci razgovaraju o automobilima, a žene o nakitu (draguljima). Uz to bacate jako puno hrane; sve uzimate kao darovano i to je bio moj život. I bio sam tako sretan.

A onda, negdje je uvijek u mom umu bila velika rupa, a to je značilo da radim besplatne operacije na srcu u ovoj zemlji koja je načinila od mene to što jesam.

To je opet jedna druga stvar… nikad nisam zaboravio svoje korijenje (porijeklo).
Dakle, kada mi je netko pričao da tamo u ruralnom dijelu južne Indije ima bolnica koja radi besplatne operacije srca, nisam vjerovao jer prakticirajući kardiokirurgiju više od 30 godina, vidjevši napredak svuda naokolo, a budući da sam bio povezan s nekoliko korporativnih bolnica u ovoj zemlji, rekao sam da je to glupost – nema besplatnih operacija srca. Ali onda su mi rekli: „Ne, to postoji. Idi i sam se uvjeri.“

I mnoge su se stvari složile zajedno. Imali su veliku Internacionalnu kardiokiruršku konferenciju u Hyderabadu na koju sam bio pozvan pa sam pitao što je sa Puttaparthijem, a oni su rekli da je to kratak let do tamo i da mogu ići. Tako sam završio provjeravajući osobno takozvanu besplatnu kardiokirurgiju. Prva stvar je, naravno, bila da sam otišao u bolnicu jer ona je na putu ovamo. Dakle, kada sam otišao tamo, jedan od mladih činovnika bio je dovoljno ljubazan da me provede okolo. Prije svega kada sam pogledao u to zdanje, ono nije ličilo na bolnicu. Barem, za mene, nije bilo takvo.

No dan-danas mi ga nazivamo prigodnim imenom – Hram ozdravljenja.
U svakom pogledu to je Hram ozdravljenja. Ja sam došao iz ove pretjeranosti gdje svatko želi sve što je ‘najbolje’, a kad sam šetao kroz bolnicu – da, u ovom ruralnom području najsiromašnijem od svih, bila je tu ta tvrđava – tvrđava brige o zdravlju koju je mogao sagraditi samo Bog i nitko drugi.
Bilo je to apsolutno stanje umjetnosti što se tiče opreme, svejedno je li riječ o odjeljku za prijem pacijenata ili o sali za operacije ili o jedinici intenzivne njege. Jedini odjeljak koji je nedostajao bio je odjeljak za izdavanje računa. Dakle, kada sam to vidio rekao sam da je to san – to nije stvarnost!
Tamo je bilo tako mirno, smireno, bez zbrke, ništa kao što je u svakoj super-specijalističkoj bolnici u kojoj sam bio ili ću biti.

Bio je to, dakle, inicijalni šok. Očigledno mnogo veći šok je došao idućeg dana kada sam bio u istoj ovoj Kulwant dvorani. Bila je tu prašina i pijesak. Muškarci su sjedili na onoj strani, a krenuo je i niz slučajnosti koje sada počinjemo nazivati Sai slučajnostima.

Sjedio sam u prvom redu, a onda je moj nećak koji je sjedio kraj mene rekao: „Striče, moli se svom ishta devati (odabranom božanstvu –nap.prev.) i Svami će doći razgovarati s tobom.“

Rekao sam mu: „Srinivas, ovdje je deset tisuća ljudi i Svami će baš sa mnom razgovarati?“

On reče: „Ne, ne,… pokušaj!“

Rekao sam: „Dobro. Što ima u tome loše. Ništa neću izgubiti.“ Tako sam se počeo moliti gospodu Balajiju i prvi put vidio Svamija kako klizi ovamo.

Očito, ako ste Ga ikada vidjeli kako ulazi, to je najdivnija slika koju ste ikada vidjeli. Ne možemo vidjeti Njegova stopala, ta narančasta odjeća se talasa na jutarnjem suncu – najimpresivnija je aureola od kose; nećete zaboraviti tu sliku. Bila je tako moćna da sam morao zatvoriti oči.

Sasvim sigurno je da kad sam ih otvorio, On je stajao ispred mene, a kad sam bacio pogled prema Njemu mislio sam da je to kraj postojanja moga bića. Siguran sam da svi vi imate taj osjećaj. Kada se moj pogled prvi put sreo sa Svamijevim tada sam izvalio: „Ja sam dr. Choudhary iz Los Angelesa.“, a On je rekao: „Da, znam tko si ti.“ Nisam to razumio.
Sljedeća stvar istoga dana bila je da su me stavili u jako malu sobu. Na jednom kraju sam bio ja, a na drugom je bio Svami. Još uvijek nisam znao kako se to dogodilo. Vjerovali ili ne, prvi put u toj maloj sobi, na drugoj strani – sada znam da je to soba za razgovore, On gleda u mene i na čistom telugu kaže: „Kako to da si smršavio?“ A koliko ja znam bilo je to prvi put što sam Ga vidio, a On me pita – kako to da sam smršavio? Ovo je istina, imao sam jaku zubnu upalu te sam izgubio oko šest kilograma. Uvijek sam težio oko 70 kilograma, no koliko ja znam ovo je prvi put da On gleda u mene i kaže: „Kako to da si izgubio kilograme?“

To me potpuno izbacilo iz ravnoteže, a onda je u istom tonu rekao: „Ne brini, zub će biti u redu.“

Sada je došla nevolja. Nisam znao gdje sam. Onda je On na Svoj Božanski način, pitao: „Što želiš?“ Čak i da me ljudi probude u ponoć znam što želim. Dakle, rekao sam: „Svami…želim mir.“ To je sve što sam rekao.

On se nasmijao rekavši: „Vrlo jednostavno (lako). Odbaci „ja“ i „želim“ i, što će ti ostati?

„Mir.“

„Vidiš…vrlo jednostavno.“

Za kardiokirurga, posebno ako dolazi iz Kalifornije, reći ću vam zašto je to tako važno – za velikog kardiokirurga iz Kalifornije – ovo uopće nije imalo nikakvog smisla. Mislio sam da će mi dati neku mantru ili knjigu koju ću pročitati – a On reče: „Odbaci ‘ja’ i ‘želim’ i ono što će ti ostati – jest ‘MIR’. Ne, ne…!

Dakle, promijenio sam temu pitajući Svamija: „Mogu li raditi u Tvojoj bolnici?“

Mislio sam da je bio potaknut pa je rekao: „Bangaru, ovo je tvoja bolnica, možeš doći u bilo koje vrijeme kad zaželiš. Možeš raditi koliko god dugo želiš.“

Dakle, bolje vam je da budete pažljivi ako tražite nešto od Boga! Ponekad se to može ostvariti! Nakon dvostrukog umirovljenja, evo ja sam tu.
Ljudi misle da je Zaklada tražila da preuzmem ovaj posao (direktorovanje u SSSIHMS). Ne, ne…Sâm sam se ponudio za taj posao. Da, ja sam lud – uopće nije upitno.

Što vam zapravo želim reći, uz ovu podlogu, to je da je ova tvrđava za brigu o zdravlju koju je Svami postavio na ovaj planet – jedinstvena, toliko jedinstvena da postoje dva bolnička arhitekta – Paul Jones i Ken Nooks koji svakih pet godina izdaju kratak arhitektonski prikaz svjetskih bolnica pa ako pogledate u njihovu ediciju iz 1994.godine, naša bolnica iz Puttaparthija je među pet vrhunskih u cijelom svijetu. I prvi put su otkrili u zemljama u razvoju bolnicu koja nešto vrijedi, a još važnija stvar je što kažu da postoje dva razloga zašto su je stavili na svoju listu.

Prvi razlog je – filozofija Svetog čovjeka da zdravlje i naobrazba moraju biti besplatni za cijelo čovječanstvo.

Drugi razlog je, kažu – ovdje uvijek postoji red i rad. Ova institucija je savršeni brak između reda i rada na koji su oni do sada naišli. Dakle, kad Bog stvori nešto – da, to je savršeno, to je savršeno!

Drugi dan smo pogledali na naš raspored, našu statistiku za neke druge posjetitelje. Napravili smo 900 operacija ‘otvorenog srca’ uz jedanaest umrlih što nas na listi smrtnosti stavlja u rang od 1,3 do 1,4 posto i ja to ne mogu napraviti nigdje drugdje. Vidio sam dovoljno programa – oni nisu ostvarljivi jer prosjek smrtnosti je između 4 i 7 posto u najboljim institucijama u svijetu.

Napravili smo više od 1000 uroloških zahvata uz jednog umrlog. To nisu nevažni zahvati. Izveli smo laparoskopsku nefraktomiju – to je danas vrhunska operacija i ona je besplatna. A oni rade i staromodne operacije. Vidite, vi trebate pola bubrega da biste preživjeli.

Sljedećeg dana sam gledao na listu – bio je jedan takav zahvat, oni izvade dio bubrega iz njegovog gornjeg dijela, a onda maknu kamen iz donjeg njegovog dijela, još uvijek ostavivši ostatak netaknut. To se ne može raditi svakodnevno. To zahtjeva izuzetnu kiruršku vještinu. Ta vrsta operacije je načinjena.

U zadnjih dvanaest mjeseci smo napravili više od 6000 očnih zahvata i to bez smrtnosti. Ovdje ne radimo uobičajene operacije katarakte. Čak i najbolje institucije imaju poteškoća radeći ono što mi nazivamo – faco – umetanje unutarnjih leća. To je skoro kao da radimo Svamijev posao (ponovna kreacija). Radi se mali rez – oni izvade mrenu i stave unutra nove leće. Čak i ne znate da je pacijent imao operaciju. I to je, naravno, također besplatno. Vidite, to je vrsta posla koji se radi iz dana u dan i on može biti napravljen samo uz Božju milost, nikako drugačije.

Reći ću vam nešto malo više o toj Božjoj milosti. Rekao sam vam ranije – napravit ću malu digresiju – ovaj veliki kardiokirurg iz Kalifornije – vi znate da je Kalifornija jedna od pedeset država u Sjedinjenim državama. Ona je država kao i Andhra Pradesh, ali ako pogledate ekonomiju Kalifornije, ona je osma u svijetu. Postoji samo sedam zemalja koje imaju veću ekonomiju od Kalifornije. Tamo sam ja radio. Dakle, to vam daje neku ideju. Sve je to Svamijeva milost. Oni su, ranih osamdesetih, računali koliko operacija izvršimo. Ja sam napravio više operacija od bilo kog kirurga u državi Kaliforniji. Dakle, On me je pripremao od prvoga dana. Svaka minuta koju sam proveo u svom životu bila je samo zbog ovoga. A opet, pristup je, mislim, ovdje jasan. Vi ne radite za Svamija. Gledate na to kao na najprivilegiraniju stvar koju vam je Svami dao, tako da Mu možete ponuditi sebe.

Znate, jednoga dana bili smo u Kodaikanalu; prof. Sampath, prof. Anil Kumar, Balaram i drugi. Svami je sišao malo ranije, tek malo ranije, a mi smo Ga okružili. Pa znate, razmislite, kada imate priliku motati se oko Boga tako često? Dakle, zaista smo Ga okružili, doslovno okružili kao djeca. Profesor Sampath je bio jedan od najotvorenijih ljudi koje sam sreo. On je iznenada pogledao u Svamija te je rekao: „Svami… Svami, mi smo morali nešto dobro učiniti u svom posljednjem životu kad smo tako blizu Tebe.“ A Svami je rekao: „Ne, Sampath, posljednjih stotinu života.“

Sada znam odakle prva stvar koju mi je rekao – kako to da si izgubio na težini? Tako se ovaj značajni kardiokirurg sa glavom kao nogometna lopta polagano počeo, što ja zovem, rastakati. Samo Bog to može napraviti kardiokirurgu. Vi znate da oni uvijek hodaju okolo govoreći: „Koja je razlika između Boga i kardiokirurga? Bog nikada ne misli da je On kardiokirurg.“ No, da upotpunim rečenicu: „Kardiokirurzi misle da su bogovi!“

S ovakvim okvirom razmišljanja ja sam došao ovamo – vjerovali vi ili ne. Imao sam sportska kola i kažu da su mogla ići i do 320 km/sat. Nisam bio siguran pa sam ih gurao do 280kms. Postoji prekrasan, ravan dio ceste pa sam rekao – hajde da vidimo što ovo može? Tamo nije bilo policije pa sam nastavio juriti 240, 260, 280… Bilo je predivno, osim što sam dobio glavobolju. Tada sam rekao: „Zaustavi se ovdje i uspori, no nisam shvatio da će Svami podići Svoj mali prst i dobiti najboljeg od kardiokirurga svih vremena koji će doći k Njemu uvijek i zauvijek.

Dakle, te tisuće i tisuće umjesto stotine i stotine života, bile su podloga za ovo što mi nazivamo…telugu je prekrasan jezik i vi možete divno izraziti ovo u jednoj riječi koja kaže – poorva janma sukrutam (i nije baš jedna riječ, i još ne prevedena na engleski – nap.prev). Nema druge riječi za to.
S vremenom sam napustio Kaliforniju da bih došao ovamo i radio. Veoma poznati gastro-enterolog me je zvao te mi je rekao: „Dr. Voleti, vi idete u Bangalore?“

„Da…moram tamo stići avionom iz Chennaija“ rekao sam.

„Biste li mogli operirati moju majku, ona je jako bolesna?“ rekao je.

„Ne“, rekao sam, „ idem k Svamiju i ne želim operirati vašu majku.“ Taj je doktor veoma bogat, može dovesti bilo koga. Može dovesti u Bangalore najbogatijeg i najboljeg pa sam rekao: „Ja idem u Puttaparthi.“

„Dopustite da vam kažem nešto drugo. Moja majka ima 72 godine i posljednjih 35 godina je udovica koja drži kuću za hendikepirane žene. Kad se opravi ona želi raditi opet to isto “ rekao je tada on.

A tada više nisam mogao reći – ne. Rekao sam: „Da. Operirat ću je.“

Tih dana niste mogli letjeti u Bangalore, dakle, letjeli ste u Chennai. Dolazili smo kao cjeloviti tim. Bili smo poznati kao – tim iz Amerike; ja sam napravio tu operaciju u nedjelju, ujutro. Uz Svamijevu milost, operacija je prošla veoma dobro. Rekli su: „Gospodine, ostanite preko noći. Poslat ćemo vas automobilom odmah ujutro.“

„To mi se čini dobrim“ rekao sam.

Pacijentica je bila dobro, oni su organizirali automobil u 3:30 i ja sam bio ovdje u 6:30. Kao obično sjedio sam u prvom redu jer tada, znate kako to ide, kako vas na početku Svami može ‘pokvariti’ (razmaziti – nap.prev.) i vi ste u fazi medenog mjeseca, tada sam uvijek dobivao prvo mjesto. Sjedio sam tamo i uvijek me Svami mazio. Uvijek bi došao i pitao: „Kako si? Kada si stigao? Kako ćeš dugo ostati?“

Dakle, ovoga puta je samo došao i prošao pored mene. Mislio sam: „Oh, što se ovdje događa?“ Bio je ponedjeljak ujutro. On je to isto učinio i u utorak – samo je prošao pored mene… Rekao sam: „Ovo nije u redu. Moram Ga zadržati.“ Došla je srijeda, ujutro i kad sam vidio kako Svami dolazi počeo sam ustajati.

Svami reče: „Što je, želiš otići; vrata su tamo.“

„Ne, Svami. Došao sam tri dana…“ rekao sam, nisam ni završio rečenicu, a On reče: „Ne… došao si prije samo dva dana. Tvoja ekipa je došla prije tri dana.“… što je bila 100% istina. Ništa osim istine ne može doći od Boga. Da, ja sam došao tek u ponedjeljak ujutro. Ekipa je došla u nedjelju, ja sam došao tek prije dva dana. Umjesto da kaže bilo što On je odšetao tri metra dalje, okrenuo se tako da svi u blizini mogu čuti te je rekao: „Choudhary, dođeš na dva tjedna i hoćeš me napustiti, ali ja tebe neću napustiti nikada.“

Mogao mi je to reći u lice, ali ne, nije! Otišao je tri metra dalje te je to rekao, gledajući u cijelu ekipu. To nije bilo namijenjeno meni. On nikada neće napustiti nikoga od nas. Ne, ne…! Mi smo Njegova djeca, loša, dobra, ravnodušna, svejedno; mi smo Njegova djeca. To je jedna stvar koju želim da budete sigurni.

Svami je onoliko blizu vama koliko vi mislite da je i toliko daleko od vas koliko se plašite da je. Vjerujte mi, bila je to Njegova poruka toga dana.
Dakle, kada vam On daje tu vrstu uvjeravanja, trebamo li se pitati je li On ovdje ili nije? Pa kad me pitaju: „Oh, zar ćeš ti putovati sậm?“, ja kažem: „Ne… Svami je sa mnom. Nikad ne putujem sậm…“ On uvijek putuje sa mnom. Kada sjedim u uredu On je uvijek tamo. Ali pogreška koju činimo je ta da ne prepoznajemo tu činjenicu.

A sada jedna druga stvar koju vam želim reći. Nikad nisam napustio Puttaparthi – znate, u medicini se nikad ne kaže nikad, ali ja ću sada ovdje reći – nikad. Nikad nisam napustio Puttaparthi bez da sam dobio Svamijev padanamaskar, bilo da sam išao u Bangalore, bilo da sam išao u moje selo ili u USA.

Ali neko vrijeme sam radio ovdje i oni su tražili da idem na četiri tjedna u Whitefield. Kada je Svami došao i kad sam rekao da idem na četiri tjedna u Whitefield te neću imati priliku vidjeti Ga, On me je odmah dodirnuo rekavši: „Zašto si zabrinut. Ja sam tu…“ No to se, mislim, događa u Puttaparthiju, to je predivno.

Ali slušajte ovo! Bio sam u Sao Paulu, u Brazilu, gdje 99,99% ljudi govori samo portugalski. Oni tamo imaju Svamijevu školu, koju je u potpunosti prihvatila brazilska Vlada. Tamo je jedna mlada učiteljica. Ona poučava u Svamijevoj školi pa mi oni uvijek daju prevoditelja. Dakle, tražio sam od prevoditelja da sazna je li bila u Puttaparthiju u zadnje vrijeme? Ona kaže da nije nikad bila u Indiji. Bio sam iznenađen što nikad nije bila u Indiji pa me zanimalo kako je saznala za Svamija te kako je došlo do toga da bude učiteljica koja poučava o Njemu? Svami je ovdje (pokazuje na srce).

Svami je ovdje. Hajde objasni to! No, ne pokušavaj to objasniti. Uzmi Svamija – zdravo za gotovo. Nikakva pitanja nisu postavljana. Ali ima jedno pitanje koje uvijek iskrsne, barem iz moje perspektive, …želim tome na neki način stati na kraj.

Ta stvar o mayi (zabludi), mahimi (zanosu, čudu), želim reći nešto o tome jer maya je čarobna. To rade jeftini čarobnjaci. Mahima je čudo – to je Svami.
Dat ću vam najbolji osobni primjer kakav vam nitko ne može dati. Bilo je to gotovo pred petnaest godina. Skupina nas je bila u intervju sobi; kao obično muškarci su na jednoj strani, a žene na drugoj. I Svami uvijek govori, a iznenada nenajavljeno, On radi ovu gestu i iz nje ispadne najblistavija narukvica koju sam ikad vidio. Ona ispada iz Njegove ruke; muškarci šute, a žene govore: „Ah…! Oh…!“ Svami govori: „Što je? Što se događa?“ Sada moraju biti iskreni pa kažu: „Svami…! Svami, taj dizajn?“ Svami gleda u njih pa kaže: „Dizajn ili želja (igra engleskom riječju design/desire – nap.prev.)?“

Zadirkivao ih je, a onda je iznenada zatražio od mene da dođem naprijed te je tu najljepšu, blještavu narukvicu stavio oko mog zapešća. Nju nosim i imam je uz sebe uvijek osim kada operiram ili igram tenis. Imam je uz sebe sve vrijeme.

Sada podesite sat unatrag gotovo deset godina – u 2007. Postoji otok koji se zove Kawai i koji ima jednu od deset najboljih destinacija na svijetu za polagano hodanje. Ja sam hodao njome zajedno sa svojim sinom i snahom. Veoma sam pažljiv jer sam puno hodao, no to ponekad zna biti varljivo. Dok sam silazio, iako imam posebne cipele za to i sve ostalo, bilo je tako mokro da sam se okliznuo i pao. Čuo sam tada onaj zvuk lomljenja. Kada padnete morate slomiti ono na što ste pali bila to lijeva ili desna ruka, ovisi o tome kako ste pali. Ja sam slomio desnu ruku zajedno sa zapešćem, a mozak je istog trenutka pomislio: „O, dobri Bože, ode moj desni zglob.“

To je onaj kojim operiram, onaj kojim udaram tenisku lopticu, on mi treba kada snimam kamerom. Iznenada moj sin reče: „Tata, pogledaj narukvicu!“ Rekoh: „Zaštoooo?“ Kad sam pogledao u nju – ona se slomila na dva komada, a moj je zglob bio potpuno netaknut. Hajde… zamislite to sami. Onda možete reći: „Da, nema u njoj nikakve čarolije. To je Svamijeva mahima ili čudo.“ Uvijek je nosim. No, vi je ne možete imati… ne!.

Vraćamo se natrag bolnici. Ona je tvrđava brige o zdravlju. Jedina nevolja je u tome što postoji tako mnogo loših ljudi čak više nego ih je Svami mogao stvoriti. Ali ne – samo sam malo tužan. Čovječanstvo u totalu, na određeni način izgleda tako; razočarali smo Svamija. No, to je druga priča.

Ali dosljednost je tu. Bolnica je jaka kao što sam vam rekao kroz statistiku o odjelima, a više stvari će još doći. Odjeli su dobro utemeljeni, a dokaz tome je da 22 – 23 minute možete uživati u audio vizualnoj prezentaciji. Gotovo sve osoblje u bolnici mi je pomagalo da napravim ovo i to je naša ponuda Svamiju, a ja zahvaljujem svima vama na strpljenju kojim ste me slušali.

Jai Sai Ram!

Izvornik: http://www.facebook.com/sairam.saibaba