Autor: dportal.info

HRAMOVI OZDRAVLJENJA: Osiguravaju najbolju dijagnostičku i terapeutsku podršku moderne visoko-tehnološke medicine za zapostavljeni dio društva.

Posjeta Sri Sathya Sai Super specijalističkim bolnicama u Puttaparthiju ( država Andra Pradesh) i Whitefieldu pored Bangalorea ( država Karnataka) u Indiji, uoči 4.Simpozija o kardiologiji koji se održao u rujnu 2005. godine.

Razgovor s Dr. A.N. Safayom, direktorom Sri Sathya Sai Instituta viših medicinski nauka u Puttaparthiju i Bangaloreu u Indiji vodio je Dr. Felix Wüs izdavačem časopisa SWISS MED. 

Nema sumnje da je u našim zapadnim zemljama svijet medicine u stanju krize. I nisu samo kontroverze te koje izazivaju etiku moderne medicine zbunjujući jednako znanstvenike i obične ljude. Suočeni smo također s teškoćama u zadržavanju niske cijene brige o zdravlju. Usprkos tome moderna medicina čini da se snovi ostvaruju. No, tako pokrećemo rizik da će korist od tog tehnološkog napretka prije ili kasnije biti daleko iznad dosega zapostavljenog dijela društva. Imamo li mi sposobnost da riješimo taj problem? Imamo li model-instituciju koja nam može pokazati put kojim bismo trebali krenuti? Da, imamo! Kada smo, prije nekoliko godina, čuli za Sri Sathya Sai Super specijalističke bolnice u Indiji, a kasnije i čitali izvještaj u WHO-u (World Health Forumu br. 19, 1998.), pod nazivom „Besplatna visoko-tehnološka briga o zdravlju u Indiji“, naša je odluka donesena: „Jednoga dan moramo otići u Indiju i provesti ozbiljno istraživanje o ovoj stvari.“ Konačno taj je dan došao i mi smo otputovali tamo. Evo izvještaja o tome. 

– Dr. Safaya velika mi je čast i zadovoljstvo što ste pristali na ovaj razgovor.

– I meni je to također zadovoljstvo.

– Da najprije kažemo našim čitateljima tko ste vi. Bili ste profesor bolničke administracije(Hospital Administration) i Medicinski upravitelj prestižnog Sve-indijskog instituta medicinskih znanosti. Što vas je navelo da napustite jedan tako važan položaj u glavnom gradu Indije?

– Ustvari, rano sam otišao u mirovinu. Napustio sam položaj jer sam bio poklonik Sri Sathya Sai Babe i On mi se neočekivano obratio. Želio je započeti medicinsku misiju u kojoj bi visoko-tehnološko stanje umijeća medicine i tehnologije mogli biti dani najsiromašnijima od siromašnih bez ikakvih razlika zbog kaste, vjerovanja, porijekla, religije i.t.d. Tada smo s ponosom prihvatili ulogu u toj avanturi i pomagali smo u planiranju i donošenju praktičnih rezultata u programu. Zbog toga sam Mu se pridružio. Svami – najdraže ime koje koriste poklonici – je postavio međunarodno povjerenstvo za Sathya Sai institut viših medicinskih znanosti, a mene je postavio za predsjednika tog povjerenstva u kome su bili predstavljeni mnogi poznati liječnici iz inozemstva kao što je to dr. Goldstein, dr.Knife, poznati nefrolog iz „John Hopkins“ centra za zdravlje, USA, dr. Mitch Krucoff, kardio-kirurg sa Duke sveučilišta u USA i mnogi drugi liječnici iz inozemstva i iz Indije. Bilo nas je 10-12 osoba, svaki od nas je bio poznat i priznat liječnik na svom profesionalnom polju i svi smo bili Svamijevi poklonici. Sjeli smo zajedno da bismo odlučili koji je najbolji način na koji bi pristupili našoj misiji i stvorili bolnicu. Odlučili smo se za super-specijalistički model. Svami se s tim složio te je rekao: „Dajte da imamo Super-specijalističku bolnicu sa kardiologijom, nefrologijom, neurologijom, onkologijom i oftamologijom.“ Rezultat je bio taj da je Svami 22.studenog 1990. izjavio da će sagraditi bolnicu u Puttaparthiju koja će se temeljiti na ovih pet super-specijalnosti.

– Zašto baš te discipline, a ne neke druge?

– Mnoge bolesti uključuju srce, mozak, karcinome i oči. Te bolesti zahtijevaju visoku tehnologiju dijagnosticiranja i liječenja, a oni su veoma skupi. To su veoma sofisticirana polja i traže veoma sofisticirane, visoko-izvježbane profesionalce i tehničare – a to rezultira time da je takva medicinska skrb vrlo skupa. Vjerojatno je da je Svami odabrao baš te određene specijalnosti zato da bi takva oprema i liječenje bilo dostupno običnom čovjeku koji to inače, naravno, drugačije ne bi mogao imati. Za većinu drugih bolesti pobrinula se Vlada te druge organizacije na polju medicinske njege u većoj ili manjoj mjeri. Naš je cilj osigurati liječenje ovih odabranih disciplina potpuno besplatno i, kao što sam već spomenuo, bez obzira na kastu, vjeru, boju kože, religiju ili zemlju iz koje bolesnik dolazi. Mi ne provjeravamo njihove putovnice. Ne pitamo ih za nacionalnost. Pitamo ih jedino za podatak koji je važan za njihovo liječenje. Kao ljudska bića, bolesnici mogu doći iz bilo koje zemlje i mogu imati liječenje besplatno. 

– Kažete li vi to zaista- „besplatno liječenje“? Ovo ćemo morati temeljito raspraviti. No, najprije, molim vas, recite mi nešto o vašim naučnim kontaktima izvan Indije. Imate li takve kontakte sa Njemačkom, Francuskom, Italijom i Amerikom? 

– Da, ali ne na konvencionalan način. Konvencionalan način bi bio da imamo nekakav sporazum između jednog i drugog sveučilišta. No, mi imamo ogroman broj Svamijevih poklonika koji su Indijci, a žive u inozemstvu, u Engleskoj, u Americi, u Francuskoj, Njemačkoj, Australiji, na Novom Zelandu i.t.d. Ti su liječnici specijalizirani za discipline koje sam vam spomenuo. Oni dolaze ovdje i ovdje rade uz dozvolu naše Vlade. Oni su privremeno registrirani kao liječnici, operiraju, podučavaju, pomažu i sa svoje točke gledišta oni rade sevu (2), što znači služenje, besplatno služenje. Oni to rade bez ikakve naknade. Ti ljudi također preuzimaju na sebe da nam izvana donesu najnoviju tehnologiju iz njihovih zemalja i institucija. Ponekad odvode liječnike ili tehničare s ovog Instituta i obučavaju ih u svojim zemljama te nas tako opskrbljuju nekom vrstom ravnoteže, dakle na taj način naše bolnice nisu tehnički ni profesionalno u izolaciji.

– Je li teško naći takve ljude?

– Imamo ogroman broj molbi, ne samo vrhunskih specijalista na nekom polju, već također od studenata medicine koji žele doći odraditi bolnički nastav-ni plan i ostati ovdje. To je omiljeno mjesto za studente jer je u studenom 1994. Vladina organizacija, Indijski nacionalni javni ispitivači, ciljano standardizirala post-diplomsku medicinsku naobrazbu u Indiji, s tim da su potvrdili naš Institut kao mjesto za praksu i akreditaciju specijalista u kardiologiji, operacijama kardio-toraksa, urologiji i nefrologiji. 

– Saznajem da ste vi organizirali naučne simpozije.

– Da, imali smo dvije internacionalne konferencije vezano za kardiologiju. Bilo je to 1993. i 1995. Prisustvovao im je velik broj ljudi iz ove zemlje i iz inozemstva, iz Amerike, engleske, Francuske, Njemačke, Izraela i Australije.

– I, uobičajeni je cilj bio razmjena znanja? 

– Da, da se razmijeni znanje te da upoznamo naše posjetitelje s našim načinom razmišljanja i djelovanja. Naši ljudi su također pokazali znanstvene papire. Učesnici su se mogli osvjedočiti da je u današnjem svijetu pribavljanje potpuno besplatne visoko tehnološke medicine moguće. 

– Za kada planirate sljedeći simpozij?

– Sljedeća će se konferencija, mislim, održati ove godine, u rujnu mjesecu 2005. Ona će se održati ovdje u Puttaparthiju. Mi ćemo pozvati ne samo profesionalce medicinskih nauka, nego također i planere, upravitelje, ljude koji financiraju medicinu, one koji zdravstveno osiguravaju ljude, i.t.d. Raspravljat ćemo ponovno o Svamijevoj temeljnoj filozofiji koja kaže da su bolesti poslije-dice proizašle iz samog društva, iz načina kako ljudi žive, njihovog načina življenja i njihove ishrane, okoline i tako dalje. Zato je dužnost društva da liječi svaku bolesnu osobu. Društvo je odgovorno i ono mora platiti liječenje jer osoba o kojoj se radi možda to ne može.

– Nije li to pomalo smiono mišljenje?

– Ne uopće! Vidite, osnovna stvar na koju trebamo gledati kao na darovanu jest ta, da je jedno od čovjekovih temeljnih prava kao ljudskog bića, da, ako se razboli, za njega treba brinuti društvo. Društvo je to koje bi trebalo spojiti ruke sa svrhom da se brine za bolesne. Oni ne bi trebali biti prepušteni samo pojedin-cima jer možda nisu u mogućnosti platiti dobru tehnologiju. Dobro liječenje je u potpunosti vezano uz plaćanje. U tome je stvar.

– Mogu li se vaše bolnice natjecati s drugima sličnim znanstvenim instituci-jama u Indiji i širom svijeta – kada dođe do procjene smrtnosti, broja izvršenih operacija i slično?

– Da. U ovoj se instituciji stalno uspoređuju svi osnovni medicinski podaci, isto kao i u drugim institucijama u Bangaloreu. Ti se podaci, kao na primjer dužina ostajanja u bolnici, smrtnost, broj bolesnih, procjena oboljenja i.t.d. stalno uspoređuju i prate. Svi su ti podaci jasno na liniji sa internacionalnim standardima. U nekim slučajevima imamo rezultate koji su bolji od onih internacionalnih standarda. Što se tiče naše države Indije, možemo reći da naše bolnice mogu tvrditi da imaju najbolje moguće podatke. 

– Kada ste govorili o medicinskim disciplinama u vašim bolnicama rekli ste da liječenje pružate sasvim besplatno. To je prije svega zadivljujuće, mogu reći gotovo nevjerojatno – nije kao svaka šalica čaja koja se naplaćuje u našim zemljama na Zapadu! 

– Očekivao sam ovo pitanje. Besplatno liječenje je moguće uglavnom zbog donacija – manjih ili većih – koje daju poklonici Sathya Sai Babe iz cijelog svijeta. Te donacije idu u trust koji se naziva Sri Sathya Sai medicinski trust. Ovaj Sri Sathya Sai medicinski trust ima određeni iznos novca stavljen u banku kao osnovni fond. Uglavnom se kamatom koja se dobiva na taj osnovni iznos pokrivaju potrebe dnevnih aktivnosti obiju naših bolnica. Dvije bolnice zahtijevaju oko 2 milijuna rupija (vidi 3) svaki mjesec. Naravno, oštra kontrola troškova, upravljanje troškovima i stalne inovacije pomažu nam smanjiti troškove. Kao dodatak ovim donacijama neki ljudi daju doprinos za određene svrhe. Neki će ljudi doći i reći da će dati 20 određenih vrsta pace-makera. Drugi nas opskrbljuju sa velikom količinom šprica za injekcije – plastičnih šprica i drugih šprica koje nam stoje na raspolaganju – s tim stvarima na primjer. Također se događa da nam dođu određeni mještani i pitaju nas koje su naše svakodnevne potrebe. Oni tada odlaze i opskrbe nas tim potrepštinama, možda čak i za šest mjeseci. Tako to funkcionira. 

– I vi ne poduzimate nikakve izravne akcije da biste dobili takve donacije?

– Ne, mi ne. One jednostavno dođu. Jedino što trebate to je da Sathya Sai Baba bude u centru te slike. Bez Njega sve bi ovo, vjerojatno, bilo nemoguće.

– Dakle, spomenuli ste da možete imati u radu obje bolnice uz puni trošak od 2 milijuna rupija na mjesec, to je nekih 370.000 eura. No, kako ste financirali samu izgradnju bolnice, vaše prve bolnice u Puttaparthiju? 

– Bolnica je započeta sa donacijom od 300 milijuna rupija. Trebali smo 100 milijuna za zemlju i zgradu, 100 milijuna za opremu, a 100 je stavljeno, kao što sam već spomenuo, u osnovni fond. Kao što sam rekao, kamate na osnovni fond od 100 milijuna rupija iznose 1 milijun na mjesec i to je dovoljno da pokrije troškove jedne bolnice kroz mjesec dana. Osoblje je, usput rečeno, dobro plaće-no, jednako kao ono u Sve-indijskom institutu medicinskih nauka. Ovdje u Puttaparthiju imamo nekih 300 zaposlenika sa plaćom, 46 onih koji rade za honorar i 100 dobrovoljaca koji rade kao sevaci (4) svaki po četrnaest dana i na svoj trošak.

– Ako je liječenje besplatno sigurno su bolesničke liste čekanja duge. Kako se nosite s tim problemom? 

– Mi imamo brojno stanovništvo, a također nesrećom i djelomično u ovoj zemlji enormne pojave bolesti. 80% populacije živi ispod minimuma društveno-ekonomski prihvatljive razine. Oni si sigurno ne mogu osigurati operaciju srca, mozga, kičme ili bubrega. Dakle, oni dolaze k nama. U svakom slučaju mi izvršimo ozbiljne pretrage kod tih ljudi i damo im ispravnu profesionalnu medicinsku dijagnozu. Zatim procijenimo jeli slučaj hitan ili bolesnik može čekati. Ako je slučaj takav stavljamo ga na listu čekanja. Postoje različiti drugi aspekti koje uzimamo u razmatranje kada pregledavamo naše pacijente. Pretpostavimo da je to dijete sa ozbiljnom bolešću srca, s roditeljima koji za njega jako brinu tada mi moramo takvom pacijentu dati prioritet. Također moramo dati prioritet onim slučajevima kada bi obitelj mogla ostati bez hranitelja zbog njegove srčane ili nervne bolesti te bi bila lišena osnovnih sredstava za život. U tom smislu, kvaliteta brige o bolesniku koja se besplatno nudi ima šire socijalno-ekonomsko značenje, nego što je to spašen jedan život. To spašava obitelji od pandža siromaštva. Ali ostaje činjenica da za određene tipove operacija na srcu, na primjer, liste čekanja mogu biti i do četiri godine. U takvom se slučaju, naravno, bolesnik liječi lijekovima da može preživjeti te se traži da dođe natrag u bolnicu svakih šest ili možda tri mjeseca, na kontrolu.

– Vi morate zaposliti nekih stotinjak liječnika, tehničara, sestara i.t.d. No, Puttaparthi je malo selo, gdje svi ti ljudi žive?

– Mi imamo ogroman stambeni kompleks pored bolničke zgrade i u njemu se može smjestiti većina osoblja koje radi u ovoj bolnici. Tim medicinskim kampom, bolnicama sa svim njihovim podupirućim sredstvima i cijelom infrastrukturom, upravlja moje osoblje u korist trusta.

– A medicinska podrška koju dajete seljacima vani, u zemlji?

– To nije naša briga. Te aktivnosti se izvode kao medicinski servis ili služenje, a osigurava ih Sri Sathya Sai Organizacija služenja.

– Kako je organizirana medicinska zaštita za one bolesti koje nisu pokrivene visoko specijaliziranim aktivnostima koje se odvijaju u dvije Super specijalističke bolnice?

– U Bangaloreu, jednako kao i ovdje u Puttaparthiju, trust ima takozvanu Opću bolnicu gdje se osigurava opća medicinska njega. Ondje možete naći njegu zuba, ušiju, nosa i grla, ginekološku i porodiljsku njegu kao i opću pedijatrijsku njegu i.t.d.

– Prakticirate li alternativno medicinsko liječenje kao što je ayurveda i slično?

– Ne, ne, ne!

– Zašto ne? Pa u Indiji smo, odakle potječu mnoga medicinska znanja.

– Naša je nakana jasna da ne prakticiramo taj vid medicine u našim Super specijalističkim bolnicama. Pogledajte, mi moramo biti visoko povjerljivi, visoko odgovorni i ne možemo si dopustiti nikakav rizik na račun tog odnosa.

– Svjetska zdravstvena organizacija (WHO – World Health Organisation) je najviše znanstveno medicinsko tijelo u svijetu. Imate li kontakte sa WHO-om? Jesu li vas ikada posjetili?

– Da, i ja sam išao u Ženevu. Govorio sam o aktivnostima medicinske misije Sri Sathya Sai Babe na konferenciji u Internacionalnoj radničkoj organizaciji (ILO – International Labour Organisation) u Ženevi, gdje su bili prisutni mnogi predstavnici iz WHO-a. U Ženevi sam također imao razgovor sa šefom, predstavnikom WHO-a, koji je odgovoran za programe koji se odnose na bolesti srca. Međutim, mi ne možemo načiniti nikakav napredak u daljnjoj suradnji jer se ne uklapamo u njihove strukture, jer je naša aktivnost bazirana samo na instituciji. Govor, koji sam održao na ILO konferenciji u Ženevi, slučajno je bio tiskan u WHO-ovom World Health Forumu, broj 19, 1998. godine. 

– Da li biste voljeli imati neke određene nove kontakte i ako da, koja bi to vrstu kontakata trebala biti?

– Da, bili bismo veoma zadovoljni kada bi ljudi željeli znati više o našem radu, kada bi posjetili naše bolnice da bi do nekog nivoa barem dobili utiske o njima, o principima na kojima se naše bolnice zasnivaju. Mi bismo im tada rekli da se sve ovo može postići bilo gdje. Također bismo voljeli objasniti našim posjetiteljima osnovne principe i ideale Sathya Saijeve zdravstvene misije. Dopustite mi da vam to ukratko opišem. Bolest je globalni fenomen. Savjet i liječenje trebali bi se također gledati s globalne točke gledišta. Kao što sam već rekao, liječenje bi trebalo biti besplatno, dostupno u bilo kojoj medicinskoj instituciji na globalnoj osnovi, kao što je to pravo na rođenje svakog ljudskog bića. To je pravo značenje riječi globalizacija. De-komercijalizacija je druga ključna riječ za isti pojam. Vještina iscjeljivanja i liječenje bolesnika ne bi trebali biti na tržištu i stvarati profitabilne udobnosti. Cijenom medicinske njege trebalo bi se baviti društvo i trebala bi biti na dokučivom nivou. Druga važna točka je humanizacija medicine. Medicina i tehnološko medicinsko liječenje koje se pruža pacijentima, mora biti humanizirano. Medicinska tehnologija ne bi se trebala primjenjivati na čisto mehanički način. Ne, to bi trebalo činiti na ljudski način, smatrajući bolesnika ljudskim bićem, kao čovjeka u društvu, kao nečijeg oca, majku, kćer ili sina. Medicina bi se trebala prakticirati sa osmjehom danim s ljubavlju i naklonošću te bez da bolesniku uzrokujemo bilo kakvu mentalnu traumu. Moramo s njima razgovarati ljubazno. Ako postoji neizlječiva bolest ona se mora objasniti bolesniku na ljubazan, sućutan način imajući na umu da mi nemamo posljednju riječ! Svojim mislima, riječima i djelima, ljudi koji osiguravaju zdravstvenu njegu – zdravstveni službenici, liječnici, sestre i tehničari – trebali bi prianjati uz pet ljudskih vrijednosti, naime uz istinu, ispravno djelovanje, mir, ljubav i nenasilje. Nije oprema ta koja bolnicu čini dobrom ili lošom, nego ljudi koji u njoj rade. Ne bismo trebali stvarati profit iz patnje drugih ljudskih bića. Trebali bismo s ljubavlju i naklonošću paziti na osobu koja pati, kao što je to činio Buddha i drugi sveci, kao što je činio Krist. Konačna odlučujuća točka je produhovljavanje moderne medicine, koja se bazira na principu vjere da je u krajnjem smislu Bog taj koji liječi! Mi samo osiguravamo tehnologiju i liječenje! Kad usvojimo to produhovljenje, odmiče-mo se od našeg sebičnog uključivanja u proces – „Ja sam te liječio, ja sam te spasio“ – taj je sebični element uklonjen. I dalje, budući da je Bog taj koji liječi, bolesniku ja dana nada. On zna da postoji neka druga snaga, neka druga moć kojoj se može moliti i koja će možda donijeti rezultate. U našem slučaju mi dajemo organiziranu uslugu za sve pacijente koji su se liječili u našoj bolnici. Naš Bolesnički savjetodavni odjel savjetuje pacijente prije prijema, za vrijeme liječenja i kod njihovog otpuštanja iz bolnice jer su zahtjevi različiti u te tri faze. Prije prijema naš savjetnik informira bolesnika o njegovoj bolesti, mogućim posljedicama njegovog načina života, i.t.d. Kada je bolesnik u bolnici mi mu objašnjavamo što je učinjeno tako da on točno zna što se događa. Kada ga otpuštamo, najvažnija je stvar da ga savjetujemo da na svoju bolest gleda kao na izlječivu i savjetujemo ga što bi trebao činiti da mu ne bude gore ili što bi trebao činiti kao preventivu da se bolest ne vrati. To mi nazivamo produhovljavanje medicine. Naše savjetovanje, plus element molitve i element nade, daje se bolesnicima s puno ljubavi. Oni samo trebaju prepoznati duh kao „vodeću snagu“ u pozadini svakog ljudskog bića. Naravno, sve takve duhovne aktivnosti i rezultati dobiveni iz njih, zabilježeni su. Mislim da ni jedna druga bolnica u svijetu ne radi te stvari. 

– Vi liječite čovjeka. No, da li ga također i mijenjate u potpunosti?

– Da. Pokušavamo to. To je ono što Svami kaže: „Transformacija je čudo.“

– Bojim se da će neki od naših čitatelja misliti da ste vi „sanjar“. To što nam govorite tako je lijepo da se gotovo čini nestvarno.

– Kada vidite prekrasnu ružu kažete: „Jeli to stvarno?“ Vi vidite, vi morate vidjeti Božanskog stvaratelja i kad razmišljate o Njemu kao o Božanskom stvoritelju svega, čak i stvari koje izgledaju ružno možda postanu lijepe. Zato mi poučavamo naše bolesnike da na stvari gledaju na taj način. Čak i karcinom i patnja koju on donosi, može im se činiti tolerantnom do neke granice.

– Pročitao sam vašu izjavu: „Čitavi je Institut započeo kao čudo, sagrađen je kao čudo i djeluje kao čudo.“ Što vi pod tim mislite?

– Čudo je, da je bolnica i ostale zgrade koje joj pripadaju, sagrađena u vremenu od devet mjeseci. To je čudo. Normalno, za projekte ovakvoga tipa potrebno je najmanje tri do četiri godine. Ja nisam sam dok vam pričam ovu priču. Postoje tisuće i tisuće radnika koji su tome svjedočili. Stotine je ljudi radilo bez plaće. Studenti su dovozili građevinski materijal i pomagali su gdje god su mogli. Tako je bolnica sagrađena. To je također čudo. Vidite, ljudi rade ovdje. Imamo ovdje nekih stotinu sevaka. Sevaci su oni, mora da ste ih vidjeli, sa onim zeleno-plavim maramama i žutim maramama za žene. Ovdje su sevaci – 50 žena i 50 muškaraca koji su došli ovamo iz drugih indijskih država da bi ovdje radili dva tjedna. Ovu sobu u kojoj jesmo čiste sevaci. Sve ove stvari ovdje, oni su očistili. Sistem unutarnje pošte, sa svim onim ne-tehničkim papirima koji se trebaju dostaviti na različita mjesta, funkcionira putem sevaka. Oni služe, nudeći svoje služenje Bogu. 

– Mislite li da se taj model može replicirati u drugim zemljama – čak i u Zapadnjačkim zemljama?

– Zašto ne? One bi trebale biti sposobne to učiniti. Ja ne mislim da su zapadnjaci odvojeni od simpatija za čovjeka. Ne mislim da na Zapadu manjka taj tip ljudi koji misle da je služenje čovjeku, služenje Bogu. 

– Ja mislim da naši napori prije svega moraju biti usmjereni prema reformiranju i „transformiranju“ ljudskog karaktera. Veoma teška stvar za učiniti, zar ne?

– To je istina. Ali isto tako postoje ljudi koji su došli sa Zapada i rade ovdje. Možete vidjeti mnoge od njih kako rade u Općim bolnicama i u ovoj bolnici također. Ustvari, naš je problem što često moramo odbiti molbe takvih ljudi jer ih imamo previše. Za nas to nije nimalo ugodno jer ti ljudi zaista žele služiti ovdje našim bolesnicima. Oni su pripravni raditi prema našim pravilima i pravilima institucije, da bi udovoljili potrebama naših bolesnika. 

– Ujedinjeno kraljevstvo je povijesno povezano s vašom zemljom. Kakvi su vaši kontakti, recimo sa Londonom?

– Kada sam išao u Ženevu otišao sam također i u London. U dvorani za predavanja u Wimbledonu bili su medicinari i drugi koji su se okupili zajedno zbog Sathya Sai organizacije U.K.-a. Govorio sam im, a započeo sam rekavši im: „Došao sam u zemlju koja je majka moderne medicine.“ U početku sva je dobra medicina nastala u Londonu i u ostatku U.K.-a. Ona je izrasla na osnovi duhovnih i humanih stajališta bez komercijalnih namjera. Rekao sam slušatelj-stvu da ja propisujem lijek u ime Boga. To je početak svakog mog propisivanja: Ja propisujem u ime Boga. Vidite, to nas dovodi natrag do pitanja produhovlja-vanja moderne medicine kao medicine sa ljudskim dodirom. Ne bismo trebali gledati na čovjeka, pacijenta, samo kao na bolesni entitet, nego kao na ljudsko biće, i kao prema takvom bismo se trebali i odnositi.

– Vrijeme koje smo planirali za ovaj razgovor je gotovo završeno. Hvala vam, dr. Safaya! Da zaključimo našu raspravu – mislite li vi zaista da se to što je postignuto u vašim bolnicama može postići i u drugim zemljama također?

– Da, mislim! Sathya Sai Baba nam je pokazao put. Priznajem, rad koji je učinjen u našim bolnicama je samo kap u oceanu, no, on će poslužiti kao radni model koji će pokazati kako je moguće kompliciranu medicinsku tehnologiju besplatno učiniti dostupnom onim bolesnicima koji je drugačije ne mogu ostvariti. Mi svakako nemamo nikakvih iluzija da ćemo moći liječiti sve bolesti srca, mozga ili bubrega u svijetu ili čak ovdje u Indiji. No, ono što smo učinili jest da smo stvorili model u kojem se to može postići sa svim tim nekomercijal-nim, duhovnim i humaniziranim vrijednostima, s ljubavlju i sa brigom. To se može učiniti i može se učiniti u suglasju sa zadnjim stupnjem vještine. Jednom kada se na to više ne gleda kao na proces stvaranja profita, vidjet ćete, jedna takva institucija može raditi na bazi – nema profita/nema gubitka. Čovjek ne smije ili ne bi trebao napredovati kroz patnju ljudskog bića. Ponavljam, ovo je model koji se može preslikati bilo gdje i u bilo koje društvo!

– Još jedno i posljednje pitanje koje se odnosi na vaš sljedeći simpozij u rujnu 2005.godine. Može li se bilo tko iz medicinske profesije prijaviti za sudjelovanje u tom događaju? Možete li dati pregled programa i daljnje detalj?

– Delegacija od četiri liječnika odavde, sada se nalazi u USA i radi na ovom projektu. Dr. Goldstein i drugi također rade na tome. Uskoro ćemo moći dati prikladnu izjavu za medicinski svijet.

– Ako bi vas bilo koja medicinska institucija izvan Indije željela pozvati da govorite o vašoj bolnici i cijeloj Sathya Sai medicinskoj misiji, biste li prihvatili jedan takav poziv? 

– Da, vjerojatno bih. Ali poziv bi trebao ustvari ići mom neposrednom pretpostavljenom, Sathya Sai Babi. Ako je to Njegova Božanska volja, stvari će se dogoditi. Ako Svami osjeća da će to biti dobra ideja da se o ovoj zdravstvenoj misiji proširi više informacija, siguran sam da će se složiti. 

– Nadajmo se da će On dati Svoje blagoslove toj ideji i da će jednoga dana ili godine, bolnica osnovana na vašem modelu biti stavljena u službu negdje na Zapadu.

– Svakako, kao što sam vam rekao, to je moguće! A zašto ne? Ako je Indija – tako siromašna zemlja – bila sposobna stvoriti ove bolnice, zašto to ne bi bilo moguće bilo gdje drugdje? Sjećam se kada sam prvi put došao ovamo, postao sam predsjednik Internacionalnog komiteta 1990. godine, a ova je bolnica ovdje u Puttaparthiju dobila dozvolu za rad 1991.godine. 1990. godine, kada sam došao, sâm Svami mi je pokazivao prostor na kom bi bolnica trebala biti sagrađena. Bio sam zapanjen čuvši Njegovu poruku. Kako je to moguće? Ali dogodilo se. Pogledajte, da opet ponovim: moderna se medicina sve više pretvara u „znanstvenu tehnologiju“: telemedicinske konzultacije, propisivanje recepata putem elektronske pošte, operacije koje vrše roboti i.t.d. Bojim se da modernoj medicini prijeti da se pretvori u bezličnu, bezdušnu tehnologiju. Baba nam je pokazao put. On je Indiju stavio na medicinsku kartu time što je bez ikakvih fanfara, od sada na duže vrijeme, utemeljio i pokrenuo rad dviju bolnica svjetske klase, sa njegom koja je na trećem stupnju, u kojima je liječenje potpuno besplatno za svakoga. Dajte da opet kažem: to što je ovdje postignuto u Indiji s Babinom pomoći, može se postići u Teksasu, u USA ili u U.K. – bilo gdje u svijetu!

– Dr. Safaya, probudili ste našu nadu! Hvala vam mnogo što ste nam poželjeli dobrodošlicu ovdje u Puttaparthiju i hvala vam za ovaj zaista veoma interesantan razgovor.

Govoor dr. Voleti Choudharyja na 22. obljetnicu Sri Sathya Sai Institute of Higher Medical Sciences , 30. studenog 2013.

Sai Ram svima!

Nisam u pravu. Zaista nisam u pravu. Mislio sam da me ova prigoda neće dirnuti, ali je. No, pronaći ću svoju snagu. Razlog zašto to govorim je taj što – govoriti je nešto što ja volim, posebno o Svamiju; govorio sam o Njemu svuda po svijetu pa sam mislio da to nije ništa – u redu je. A svi su me u bolnici pitali: „Jeste li nervozni gospodine?“ Rekao sam: „Nisam, naravno. Nisam nervozan.“ Bio sam potpuno u krivu, potpuno krivu!

Ali u slijedećih 30 minuta ili koliko, pokušat ću ovome dati nekakav smisao.
Rođen sam samo 150 milja (oko 240 km – nap.prev.)daleko odavde. Bio sam peto dijete u osrednjoj farmerskoj obitelji. Toliko o tome da čak nisu mislili da je potrebno zapisati moj datum rođenja. Dakle, kad sam bio spreman poći u srednju školu (gimnaziju) postojao je tajni dogovor između mog oca i činovnika u školskoj administraciji da prilagode datum da bih bio dovoljno star da me mogu primiti u školu pa sam tako dobio svoj datum rođenja. Time sam bio gurnut dalje ispred svoga vremena za što postoji prekrasan teluški izraz koji kaže: „Gallilo perigadu.“(nema prijevoda na engleski –nap.prev.) U osnovi sam rastao na takav način. Nitko me nikada nije uzimao za ozbiljno pa je tu morala biti Božja zaštita od tada pa nadalje. Nastavio sam – nisam bio jako loš, prošao sam sve ispite vrlo dobro i završio tako što sam otišao na studij kardiokirurgije u inozemstvo te sam živio američki san, na što ću još doći.

No, sve to vrijeme imao sam neizmjernu vjeru u Boga. Dva sastojka mog uspjeha u životu jesu – neizmjerna vjera u Boga i težak rad. Tako je to išlo.
E sada je tu televizija pa svatko može vidjeti kakav je to američki san. Tamo imate šest ili sedam soba u kući, pet ili šest automobila, iako samo jedan možete voziti istovremeno, zabavljate se subotom cijelu noć, muškarci razgovaraju o automobilima, a žene o nakitu (draguljima). Uz to bacate jako puno hrane; sve uzimate kao darovano i to je bio moj život. I bio sam tako sretan.

A onda, negdje je uvijek u mom umu bila velika rupa, a to je značilo da radim besplatne operacije na srcu u ovoj zemlji koja je načinila od mene to što jesam.

To je opet jedna druga stvar… nikad nisam zaboravio svoje korijenje (porijeklo).
Dakle, kada mi je netko pričao da tamo u ruralnom dijelu južne Indije ima bolnica koja radi besplatne operacije srca, nisam vjerovao jer prakticirajući kardiokirurgiju više od 30 godina, vidjevši napredak svuda naokolo, a budući da sam bio povezan s nekoliko korporativnih bolnica u ovoj zemlji, rekao sam da je to glupost – nema besplatnih operacija srca. Ali onda su mi rekli: „Ne, to postoji. Idi i sam se uvjeri.“

I mnoge su se stvari složile zajedno. Imali su veliku Internacionalnu kardiokiruršku konferenciju u Hyderabadu na koju sam bio pozvan pa sam pitao što je sa Puttaparthijem, a oni su rekli da je to kratak let do tamo i da mogu ići. Tako sam završio provjeravajući osobno takozvanu besplatnu kardiokirurgiju. Prva stvar je, naravno, bila da sam otišao u bolnicu jer ona je na putu ovamo. Dakle, kada sam otišao tamo, jedan od mladih činovnika bio je dovoljno ljubazan da me provede okolo. Prije svega kada sam pogledao u to zdanje, ono nije ličilo na bolnicu. Barem, za mene, nije bilo takvo.

No dan-danas mi ga nazivamo prigodnim imenom – Hram ozdravljenja.
U svakom pogledu to je Hram ozdravljenja. Ja sam došao iz ove pretjeranosti gdje svatko želi sve što je ‘najbolje’, a kad sam šetao kroz bolnicu – da, u ovom ruralnom području najsiromašnijem od svih, bila je tu ta tvrđava – tvrđava brige o zdravlju koju je mogao sagraditi samo Bog i nitko drugi.
Bilo je to apsolutno stanje umjetnosti što se tiče opreme, svejedno je li riječ o odjeljku za prijem pacijenata ili o sali za operacije ili o jedinici intenzivne njege. Jedini odjeljak koji je nedostajao bio je odjeljak za izdavanje računa. Dakle, kada sam to vidio rekao sam da je to san – to nije stvarnost!
Tamo je bilo tako mirno, smireno, bez zbrke, ništa kao što je u svakoj super-specijalističkoj bolnici u kojoj sam bio ili ću biti.

Bio je to, dakle, inicijalni šok. Očigledno mnogo veći šok je došao idućeg dana kada sam bio u istoj ovoj Kulwant dvorani. Bila je tu prašina i pijesak. Muškarci su sjedili na onoj strani, a krenuo je i niz slučajnosti koje sada počinjemo nazivati Sai slučajnostima.

Sjedio sam u prvom redu, a onda je moj nećak koji je sjedio kraj mene rekao: „Striče, moli se svom ishta devati (odabranom božanstvu –nap.prev.) i Svami će doći razgovarati s tobom.“

Rekao sam mu: „Srinivas, ovdje je deset tisuća ljudi i Svami će baš sa mnom razgovarati?“

On reče: „Ne, ne,… pokušaj!“

Rekao sam: „Dobro. Što ima u tome loše. Ništa neću izgubiti.“ Tako sam se počeo moliti gospodu Balajiju i prvi put vidio Svamija kako klizi ovamo.

Očito, ako ste Ga ikada vidjeli kako ulazi, to je najdivnija slika koju ste ikada vidjeli. Ne možemo vidjeti Njegova stopala, ta narančasta odjeća se talasa na jutarnjem suncu – najimpresivnija je aureola od kose; nećete zaboraviti tu sliku. Bila je tako moćna da sam morao zatvoriti oči.

Sasvim sigurno je da kad sam ih otvorio, On je stajao ispred mene, a kad sam bacio pogled prema Njemu mislio sam da je to kraj postojanja moga bića. Siguran sam da svi vi imate taj osjećaj. Kada se moj pogled prvi put sreo sa Svamijevim tada sam izvalio: „Ja sam dr. Choudhary iz Los Angelesa.“, a On je rekao: „Da, znam tko si ti.“ Nisam to razumio.
Sljedeća stvar istoga dana bila je da su me stavili u jako malu sobu. Na jednom kraju sam bio ja, a na drugom je bio Svami. Još uvijek nisam znao kako se to dogodilo. Vjerovali ili ne, prvi put u toj maloj sobi, na drugoj strani – sada znam da je to soba za razgovore, On gleda u mene i na čistom telugu kaže: „Kako to da si smršavio?“ A koliko ja znam bilo je to prvi put što sam Ga vidio, a On me pita – kako to da sam smršavio? Ovo je istina, imao sam jaku zubnu upalu te sam izgubio oko šest kilograma. Uvijek sam težio oko 70 kilograma, no koliko ja znam ovo je prvi put da On gleda u mene i kaže: „Kako to da si izgubio kilograme?“

To me potpuno izbacilo iz ravnoteže, a onda je u istom tonu rekao: „Ne brini, zub će biti u redu.“

Sada je došla nevolja. Nisam znao gdje sam. Onda je On na Svoj Božanski način, pitao: „Što želiš?“ Čak i da me ljudi probude u ponoć znam što želim. Dakle, rekao sam: „Svami…želim mir.“ To je sve što sam rekao.

On se nasmijao rekavši: „Vrlo jednostavno (lako). Odbaci „ja“ i „želim“ i, što će ti ostati?

„Mir.“

„Vidiš…vrlo jednostavno.“

Za kardiokirurga, posebno ako dolazi iz Kalifornije, reći ću vam zašto je to tako važno – za velikog kardiokirurga iz Kalifornije – ovo uopće nije imalo nikakvog smisla. Mislio sam da će mi dati neku mantru ili knjigu koju ću pročitati – a On reče: „Odbaci ‘ja’ i ‘želim’ i ono što će ti ostati – jest ‘MIR’. Ne, ne…!

Dakle, promijenio sam temu pitajući Svamija: „Mogu li raditi u Tvojoj bolnici?“

Mislio sam da je bio potaknut pa je rekao: „Bangaru, ovo je tvoja bolnica, možeš doći u bilo koje vrijeme kad zaželiš. Možeš raditi koliko god dugo želiš.“

Dakle, bolje vam je da budete pažljivi ako tražite nešto od Boga! Ponekad se to može ostvariti! Nakon dvostrukog umirovljenja, evo ja sam tu.
Ljudi misle da je Zaklada tražila da preuzmem ovaj posao (direktorovanje u SSSIHMS). Ne, ne…Sâm sam se ponudio za taj posao. Da, ja sam lud – uopće nije upitno.

Što vam zapravo želim reći, uz ovu podlogu, to je da je ova tvrđava za brigu o zdravlju koju je Svami postavio na ovaj planet – jedinstvena, toliko jedinstvena da postoje dva bolnička arhitekta – Paul Jones i Ken Nooks koji svakih pet godina izdaju kratak arhitektonski prikaz svjetskih bolnica pa ako pogledate u njihovu ediciju iz 1994.godine, naša bolnica iz Puttaparthija je među pet vrhunskih u cijelom svijetu. I prvi put su otkrili u zemljama u razvoju bolnicu koja nešto vrijedi, a još važnija stvar je što kažu da postoje dva razloga zašto su je stavili na svoju listu.

Prvi razlog je – filozofija Svetog čovjeka da zdravlje i naobrazba moraju biti besplatni za cijelo čovječanstvo.

Drugi razlog je, kažu – ovdje uvijek postoji red i rad. Ova institucija je savršeni brak između reda i rada na koji su oni do sada naišli. Dakle, kad Bog stvori nešto – da, to je savršeno, to je savršeno!

Drugi dan smo pogledali na naš raspored, našu statistiku za neke druge posjetitelje. Napravili smo 900 operacija ‘otvorenog srca’ uz jedanaest umrlih što nas na listi smrtnosti stavlja u rang od 1,3 do 1,4 posto i ja to ne mogu napraviti nigdje drugdje. Vidio sam dovoljno programa – oni nisu ostvarljivi jer prosjek smrtnosti je između 4 i 7 posto u najboljim institucijama u svijetu.

Napravili smo više od 1000 uroloških zahvata uz jednog umrlog. To nisu nevažni zahvati. Izveli smo laparoskopsku nefraktomiju – to je danas vrhunska operacija i ona je besplatna. A oni rade i staromodne operacije. Vidite, vi trebate pola bubrega da biste preživjeli.

Sljedećeg dana sam gledao na listu – bio je jedan takav zahvat, oni izvade dio bubrega iz njegovog gornjeg dijela, a onda maknu kamen iz donjeg njegovog dijela, još uvijek ostavivši ostatak netaknut. To se ne može raditi svakodnevno. To zahtjeva izuzetnu kiruršku vještinu. Ta vrsta operacije je načinjena.

U zadnjih dvanaest mjeseci smo napravili više od 6000 očnih zahvata i to bez smrtnosti. Ovdje ne radimo uobičajene operacije katarakte. Čak i najbolje institucije imaju poteškoća radeći ono što mi nazivamo – faco – umetanje unutarnjih leća. To je skoro kao da radimo Svamijev posao (ponovna kreacija). Radi se mali rez – oni izvade mrenu i stave unutra nove leće. Čak i ne znate da je pacijent imao operaciju. I to je, naravno, također besplatno. Vidite, to je vrsta posla koji se radi iz dana u dan i on može biti napravljen samo uz Božju milost, nikako drugačije.

Reći ću vam nešto malo više o toj Božjoj milosti. Rekao sam vam ranije – napravit ću malu digresiju – ovaj veliki kardiokirurg iz Kalifornije – vi znate da je Kalifornija jedna od pedeset država u Sjedinjenim državama. Ona je država kao i Andhra Pradesh, ali ako pogledate ekonomiju Kalifornije, ona je osma u svijetu. Postoji samo sedam zemalja koje imaju veću ekonomiju od Kalifornije. Tamo sam ja radio. Dakle, to vam daje neku ideju. Sve je to Svamijeva milost. Oni su, ranih osamdesetih, računali koliko operacija izvršimo. Ja sam napravio više operacija od bilo kog kirurga u državi Kaliforniji. Dakle, On me je pripremao od prvoga dana. Svaka minuta koju sam proveo u svom životu bila je samo zbog ovoga. A opet, pristup je, mislim, ovdje jasan. Vi ne radite za Svamija. Gledate na to kao na najprivilegiraniju stvar koju vam je Svami dao, tako da Mu možete ponuditi sebe.

Znate, jednoga dana bili smo u Kodaikanalu; prof. Sampath, prof. Anil Kumar, Balaram i drugi. Svami je sišao malo ranije, tek malo ranije, a mi smo Ga okružili. Pa znate, razmislite, kada imate priliku motati se oko Boga tako često? Dakle, zaista smo Ga okružili, doslovno okružili kao djeca. Profesor Sampath je bio jedan od najotvorenijih ljudi koje sam sreo. On je iznenada pogledao u Svamija te je rekao: „Svami… Svami, mi smo morali nešto dobro učiniti u svom posljednjem životu kad smo tako blizu Tebe.“ A Svami je rekao: „Ne, Sampath, posljednjih stotinu života.“

Sada znam odakle prva stvar koju mi je rekao – kako to da si izgubio na težini? Tako se ovaj značajni kardiokirurg sa glavom kao nogometna lopta polagano počeo, što ja zovem, rastakati. Samo Bog to može napraviti kardiokirurgu. Vi znate da oni uvijek hodaju okolo govoreći: „Koja je razlika između Boga i kardiokirurga? Bog nikada ne misli da je On kardiokirurg.“ No, da upotpunim rečenicu: „Kardiokirurzi misle da su bogovi!“

S ovakvim okvirom razmišljanja ja sam došao ovamo – vjerovali vi ili ne. Imao sam sportska kola i kažu da su mogla ići i do 320 km/sat. Nisam bio siguran pa sam ih gurao do 280kms. Postoji prekrasan, ravan dio ceste pa sam rekao – hajde da vidimo što ovo može? Tamo nije bilo policije pa sam nastavio juriti 240, 260, 280… Bilo je predivno, osim što sam dobio glavobolju. Tada sam rekao: „Zaustavi se ovdje i uspori, no nisam shvatio da će Svami podići Svoj mali prst i dobiti najboljeg od kardiokirurga svih vremena koji će doći k Njemu uvijek i zauvijek.

Dakle, te tisuće i tisuće umjesto stotine i stotine života, bile su podloga za ovo što mi nazivamo…telugu je prekrasan jezik i vi možete divno izraziti ovo u jednoj riječi koja kaže – poorva janma sukrutam (i nije baš jedna riječ, i još ne prevedena na engleski – nap.prev). Nema druge riječi za to.
S vremenom sam napustio Kaliforniju da bih došao ovamo i radio. Veoma poznati gastro-enterolog me je zvao te mi je rekao: „Dr. Voleti, vi idete u Bangalore?“

„Da…moram tamo stići avionom iz Chennaija“ rekao sam.

„Biste li mogli operirati moju majku, ona je jako bolesna?“ rekao je.

„Ne“, rekao sam, „ idem k Svamiju i ne želim operirati vašu majku.“ Taj je doktor veoma bogat, može dovesti bilo koga. Može dovesti u Bangalore najbogatijeg i najboljeg pa sam rekao: „Ja idem u Puttaparthi.“

„Dopustite da vam kažem nešto drugo. Moja majka ima 72 godine i posljednjih 35 godina je udovica koja drži kuću za hendikepirane žene. Kad se opravi ona želi raditi opet to isto “ rekao je tada on.

A tada više nisam mogao reći – ne. Rekao sam: „Da. Operirat ću je.“

Tih dana niste mogli letjeti u Bangalore, dakle, letjeli ste u Chennai. Dolazili smo kao cjeloviti tim. Bili smo poznati kao – tim iz Amerike; ja sam napravio tu operaciju u nedjelju, ujutro. Uz Svamijevu milost, operacija je prošla veoma dobro. Rekli su: „Gospodine, ostanite preko noći. Poslat ćemo vas automobilom odmah ujutro.“

„To mi se čini dobrim“ rekao sam.

Pacijentica je bila dobro, oni su organizirali automobil u 3:30 i ja sam bio ovdje u 6:30. Kao obično sjedio sam u prvom redu jer tada, znate kako to ide, kako vas na početku Svami može ‘pokvariti’ (razmaziti – nap.prev.) i vi ste u fazi medenog mjeseca, tada sam uvijek dobivao prvo mjesto. Sjedio sam tamo i uvijek me Svami mazio. Uvijek bi došao i pitao: „Kako si? Kada si stigao? Kako ćeš dugo ostati?“

Dakle, ovoga puta je samo došao i prošao pored mene. Mislio sam: „Oh, što se ovdje događa?“ Bio je ponedjeljak ujutro. On je to isto učinio i u utorak – samo je prošao pored mene… Rekao sam: „Ovo nije u redu. Moram Ga zadržati.“ Došla je srijeda, ujutro i kad sam vidio kako Svami dolazi počeo sam ustajati.

Svami reče: „Što je, želiš otići; vrata su tamo.“

„Ne, Svami. Došao sam tri dana…“ rekao sam, nisam ni završio rečenicu, a On reče: „Ne… došao si prije samo dva dana. Tvoja ekipa je došla prije tri dana.“… što je bila 100% istina. Ništa osim istine ne može doći od Boga. Da, ja sam došao tek u ponedjeljak ujutro. Ekipa je došla u nedjelju, ja sam došao tek prije dva dana. Umjesto da kaže bilo što On je odšetao tri metra dalje, okrenuo se tako da svi u blizini mogu čuti te je rekao: „Choudhary, dođeš na dva tjedna i hoćeš me napustiti, ali ja tebe neću napustiti nikada.“

Mogao mi je to reći u lice, ali ne, nije! Otišao je tri metra dalje te je to rekao, gledajući u cijelu ekipu. To nije bilo namijenjeno meni. On nikada neće napustiti nikoga od nas. Ne, ne…! Mi smo Njegova djeca, loša, dobra, ravnodušna, svejedno; mi smo Njegova djeca. To je jedna stvar koju želim da budete sigurni.

Svami je onoliko blizu vama koliko vi mislite da je i toliko daleko od vas koliko se plašite da je. Vjerujte mi, bila je to Njegova poruka toga dana.
Dakle, kada vam On daje tu vrstu uvjeravanja, trebamo li se pitati je li On ovdje ili nije? Pa kad me pitaju: „Oh, zar ćeš ti putovati sậm?“, ja kažem: „Ne… Svami je sa mnom. Nikad ne putujem sậm…“ On uvijek putuje sa mnom. Kada sjedim u uredu On je uvijek tamo. Ali pogreška koju činimo je ta da ne prepoznajemo tu činjenicu.

A sada jedna druga stvar koju vam želim reći. Nikad nisam napustio Puttaparthi – znate, u medicini se nikad ne kaže nikad, ali ja ću sada ovdje reći – nikad. Nikad nisam napustio Puttaparthi bez da sam dobio Svamijev padanamaskar, bilo da sam išao u Bangalore, bilo da sam išao u moje selo ili u USA.

Ali neko vrijeme sam radio ovdje i oni su tražili da idem na četiri tjedna u Whitefield. Kada je Svami došao i kad sam rekao da idem na četiri tjedna u Whitefield te neću imati priliku vidjeti Ga, On me je odmah dodirnuo rekavši: „Zašto si zabrinut. Ja sam tu…“ No to se, mislim, događa u Puttaparthiju, to je predivno.

Ali slušajte ovo! Bio sam u Sao Paulu, u Brazilu, gdje 99,99% ljudi govori samo portugalski. Oni tamo imaju Svamijevu školu, koju je u potpunosti prihvatila brazilska Vlada. Tamo je jedna mlada učiteljica. Ona poučava u Svamijevoj školi pa mi oni uvijek daju prevoditelja. Dakle, tražio sam od prevoditelja da sazna je li bila u Puttaparthiju u zadnje vrijeme? Ona kaže da nije nikad bila u Indiji. Bio sam iznenađen što nikad nije bila u Indiji pa me zanimalo kako je saznala za Svamija te kako je došlo do toga da bude učiteljica koja poučava o Njemu? Svami je ovdje (pokazuje na srce).

Svami je ovdje. Hajde objasni to! No, ne pokušavaj to objasniti. Uzmi Svamija – zdravo za gotovo. Nikakva pitanja nisu postavljana. Ali ima jedno pitanje koje uvijek iskrsne, barem iz moje perspektive, …želim tome na neki način stati na kraj.

Ta stvar o mayi (zabludi), mahimi (zanosu, čudu), želim reći nešto o tome jer maya je čarobna. To rade jeftini čarobnjaci. Mahima je čudo – to je Svami.
Dat ću vam najbolji osobni primjer kakav vam nitko ne može dati. Bilo je to gotovo pred petnaest godina. Skupina nas je bila u intervju sobi; kao obično muškarci su na jednoj strani, a žene na drugoj. I Svami uvijek govori, a iznenada nenajavljeno, On radi ovu gestu i iz nje ispadne najblistavija narukvica koju sam ikad vidio. Ona ispada iz Njegove ruke; muškarci šute, a žene govore: „Ah…! Oh…!“ Svami govori: „Što je? Što se događa?“ Sada moraju biti iskreni pa kažu: „Svami…! Svami, taj dizajn?“ Svami gleda u njih pa kaže: „Dizajn ili želja (igra engleskom riječju design/desire – nap.prev.)?“

Zadirkivao ih je, a onda je iznenada zatražio od mene da dođem naprijed te je tu najljepšu, blještavu narukvicu stavio oko mog zapešća. Nju nosim i imam je uz sebe uvijek osim kada operiram ili igram tenis. Imam je uz sebe sve vrijeme.

Sada podesite sat unatrag gotovo deset godina – u 2007. Postoji otok koji se zove Kawai i koji ima jednu od deset najboljih destinacija na svijetu za polagano hodanje. Ja sam hodao njome zajedno sa svojim sinom i snahom. Veoma sam pažljiv jer sam puno hodao, no to ponekad zna biti varljivo. Dok sam silazio, iako imam posebne cipele za to i sve ostalo, bilo je tako mokro da sam se okliznuo i pao. Čuo sam tada onaj zvuk lomljenja. Kada padnete morate slomiti ono na što ste pali bila to lijeva ili desna ruka, ovisi o tome kako ste pali. Ja sam slomio desnu ruku zajedno sa zapešćem, a mozak je istog trenutka pomislio: „O, dobri Bože, ode moj desni zglob.“

To je onaj kojim operiram, onaj kojim udaram tenisku lopticu, on mi treba kada snimam kamerom. Iznenada moj sin reče: „Tata, pogledaj narukvicu!“ Rekoh: „Zaštoooo?“ Kad sam pogledao u nju – ona se slomila na dva komada, a moj je zglob bio potpuno netaknut. Hajde… zamislite to sami. Onda možete reći: „Da, nema u njoj nikakve čarolije. To je Svamijeva mahima ili čudo.“ Uvijek je nosim. No, vi je ne možete imati… ne!.

Vraćamo se natrag bolnici. Ona je tvrđava brige o zdravlju. Jedina nevolja je u tome što postoji tako mnogo loših ljudi čak više nego ih je Svami mogao stvoriti. Ali ne – samo sam malo tužan. Čovječanstvo u totalu, na određeni način izgleda tako; razočarali smo Svamija. No, to je druga priča.

Ali dosljednost je tu. Bolnica je jaka kao što sam vam rekao kroz statistiku o odjelima, a više stvari će još doći. Odjeli su dobro utemeljeni, a dokaz tome je da 22 – 23 minute možete uživati u audio vizualnoj prezentaciji. Gotovo sve osoblje u bolnici mi je pomagalo da napravim ovo i to je naša ponuda Svamiju, a ja zahvaljujem svima vama na strpljenju kojim ste me slušali.

Jai Sai Ram!

Izvornik: http://www.facebook.com/sairam.saibaba

ČLANAK DR. SAFAJA, UPRAVITELJA SATHYA SAI MEDICINSKOG INSTITUTA U PUTAPARTHIJU (objavljen u stručnom časopisu Svjetske zdravstvene organizacije

”Za Sri Sathya Sai Institut Viših Medicinskih Znanosti, u Indijskoj državi Andhra Pradesh, može se slobodno tvrditi da je postigao nemoguće – pruža vrhunsku medicinsku skrb potpuno oslobođenju plaćanja. Ključni element tog uspjeha su pridržavanje pet ljudskih vrijednosti (istine, ispravnosti, mira, ljubavi i nenasilja) te potpuna predanost u služenju ljudima bez vlastitog (financijskog) interesa. Taj primjer može poslužiti kao ogledni primjer za stvaranje sličnih bolnica na dobro čovječanstva.

Svijet medicine je u krizi zbog teškoća vezanih uz nastojanja da se troškovi drže pod kontrolom. Uz to, prijeporna etička pitanja izazov su modernoj medicini i zbunjuju podjednako i znanstvenike i obične ljude u mnogim zemljama. Na primjer, eutanazija, transplantacija organa, umjetna oplodnja, zamjenske (surogat) majke, pobačaj, utvrđivanje spola nerođena djeteta, genetske terapije i genetski inženjering samo su neka problematična područja o kojima raspravljaju stručnjaci i vlade a bez rješenja na vidiku. Spomenuta kriza samo je odraz svijeta koji je u metežu i teško se održava na mir, kako svakog pojedinca, tako i svake države. Vrijednosni sustavi i međuljudski odnosi uvelike su se promijenili. Među ljude se uvukao sukob interesa zbog nekontrolirane pohlepe i gramzivosti za bogatstvom i moći. Svako nastojanje da se izgradi pravedan i miroljubiv svijet mora se stoga usmjeriti ka preustroju i preobrazbi ljudskog karaktera.

Duhovni koncepti i religije, kako ih se danas prakticira, često su razdorni da bi držali ljude zajedno i stali u zaštitu globalne zajednice. Više nego ikada prije pokazala se prijeka potreba za prosvijećenim vodstvom i novim pristupima koji će pomoći u rješavanju gospodarskih i drugih problema s kojima se svijet suočava. Da bi pripremio nove vođe, Sri Satya Sai Baba, glasoviti duhovni vođa i učitelj, utemeljio je Sri Sathya Sai Institut visokog obrazovanja koji pruža univerzitetsku i postdiplomsku naobrazbu u umjetnosti, znanosti i trgovini. Učilišta se nalaze na tri lokacije: Prašanti Nilajamu i Anantapuru (u indijskoj državi Andhra Pradesh) i Brindavanu (u Whitefeldu, pored Bangalorea u indijskoj državi Karnataka). Najvažnije obilježje te naobrazbe je prakticiranje i promicanje pet ljudskih vrijednosti: istine, ispravnosti, mira, ljubavi i nenasilja.

Potreba za primjenom tih vrijednosti u zdravstvenoj skrbi dovela je do jedinstvenog eksperimenta – učiniti visoko tehnologiziranu medicinu dostupnu svima koji ju zatrebaju i to potpuno besplatno. Ovaj članak ukratko opisuje koncept postignuća Sri Sathya Sai instituta Viših Medicinskih Znanosti, često zvanog i Superspecijalistička bolnica (Super-Specijality Hospital), u okrugu Anantapur u indijskoj državi Andra Pradesh, između 1990 i 1996. godine.

Plan rada i Razvoj

Zamisao o omogućavanju najboljih dijagnostičkih i terapijskih usluga koje pruža moderna medicina najsiromašnijoj populaciji u tom ruralnom dijelu Indije i to potpuno besplatno, a sve u zadanom roku od godine dana, smatralo se potpuno neizvedivom idejom, bilo da se toga prihvati Vlada, bilo neka privatna organizacija. No, upravo taj pothvat u studenom 1990. najavio je Sri Sathya Sai baba obznanivši da će od tog trenutka pa u roku jedne godine na komadu tada zapuštenog zemljišta sagraditi novu zgradu opremljenu opremom i ljudima i koji će po isteku tog roga odmah biti sposobni obaviti prvi operativni zahvat na otvorenom srcu.

Ovo je jedna od predivnih priča o tome kako je ljudski napor sposoban izvršiti ”božansku” volju. Impresivna zgrada koja je na čudesan način niknula u roku od šest mjeseci, a čiji je vodeći arhitekt bio britanski profesor Keith Critchlow, ponosno stoji kao veličanstveni hram zdravlja. Nadahnjujuća arhitektura prožima aurom božanskosti i mira sve koji stupaju u tu bolnicu, bilo radi pregleda ili liječenja, bilo da u njoj rade. I kao što je Sri Sathya Sai Baba najavio, prva operacija na srcu uspješno je obavljena točno godinu dana od njene najave. Super-specijalističku bolnicu svečano je otvorio predsjednik Indijske vlade 22.studenog 1991. godine.
Bolnica je spomenik vjeri u pet već spomenutih ljudskih vrijednosti i vjerno demonstrira suosjećanje, ljubav, brigu i nesebično služenje u vrijeme kad je skupa specijalistička medicina nedostupna velikoj većini svjetskog stanovništva. Dobro koordinirana internacionalna ekipa omogućila je da svaki bolnički odjel bude opremljen najboljom mogućom modernom opremom, te da u njoj rade visoko obučeni i predani kirurzi, liječnici, medicinske sestre, te ostali zdravstveni radnici i tehničari.

Bolnica se od svog otvaranja neprestano razvija i širi. Odjel kardiologije i kardiokirurgije sa svim neophodnim pratećim i pomoćnim službama radi od otvaranja u studenom 1991. U studenom 1992. proradila je uronefrologija, a godinu dana poslije odjel za transplantaciju bubrega. U studenom 1994. počinje s radom oftamologija, a Institut je priznat od Nacionalne istraživačke komore Indije kao institucija za specijalizaciju kardiologa, kardiokirurga, urologa i nefrologa. Sri Sathya Sai Institut Viših Medicinskih znanost tako se razvio i u centar postdiplomskih studija i istraživanja.

Planovi za budućnost uključuju otvaranje neurologije i neurokirurgije, pulmologije, onkologije i otorinolaringološke kirurgije. Institut ima za cilj pokriti sva nabrojana područja, koristeći najnovija medicinska dostignuća, te s više od 300 postelja i pripadajućim specijalističkim klinikama pružiti vrhunske dijagnostičke i terapijske usluge potpuno besplatno.

Organizacija i postignuća

Pacijenti se u Institut obično upućuju iz jednog od 4000 lokalnih Sathya Sai centara primarne zdravstvene zaštite smještenih u svim dijelovima Indije. No, svi oni moraju obaviti ponovne pretrage i proći ”filtar” u Sri Sathya Sai općoj bolnici koja je smještena 8 km. od Instituta. Sve pacijente se nakon liječničke obrade upućuje kući ili u lokane Sathya Sai zdravstvene centre koji će pružiti dalju odgovarajuću zaštitu i nastavak terapije.

(Dalje u tekstu slijedi statistika za razdoblje 1992-1996.god., a govori o stotinama tisuća obrađenih pacijenata svih dobi (235 002; a prema najnovijim podacima za razdoblje ’92-’99. taj broj iznosi 421 872) te tisućama raznih operacija na otvorenom srcu (5 345), preko operacija očiju (2 525) do transplantacije bubrega (71). Uz te brojke slijedi podatak da je postotak smrtnosti o infekcije ispod 2% čime se mogu podičiti samo najbolje svjetske klinike. Kroz to razdoblje održana su u organizaciji Instituta i tri međunarodna kardiološka simpozija, kojima su prisustvovali najuglednija imena iz tog područja medicine. Institut su također posjetili i indijski Predsjednik te ministar zdravlja. Baba, koji im se uvijek obraćao kao domaćin, naglašavao je temeljne duhovne principe na kojima počiva medicinska praksa u Super-specijalističkoj bolnici i koji bi trebali vrijediti i u svim ostalim bolnicama.

Slijede i podaci o cijeni bolnice koja je iznosila oko 75 milijuna američkih dolara te tekućim troškovima koji se kreću oko 2 milijuna dolara godišnje (1996 god.) Svi troškovi pokrivaju se iz posebnog fonda kojim upravlja Sathya sai Trust, a namiruju se donacijama iz ostalih fondova Trusta. Op. Prev.)

Poruka Instituta (kaže se u nastavku teksta) vezana uz oblikovanje ustroja pružanja zdravstvene skrbi mogla bi se sabrati u nekoliko točaka:

Globalizacija.
Na globalnoj razini, svakom ljudskom biću kad se razboli trebaju, kao njegovo urođeno pravo, biti dostupni besplatni savjeti i pomoć od strane odgovarajućih medicinskih institucija.

Dekomercijalizacija.
Liječnička pomoć za sve pacijente ne bi trebala podlijegati profitabilnim marketinškim principima. Cijenu medicinske skrbi trebala bi pokriti zajednica ili bi se ona trebala kretati u razumnim i svima dostupnim granicama.

Humanizacija.
Svi oni koji su uključeni u pružanje medicinske skrbi (zdravstvena administaracija, liječnici, medicinske sestre i tehničari) trebaju njegovati pet ljudskih vrijednosti u svojim mislima, riječima i djelima jer, dobru ili lošu bolnicu ne čine njena zgrada ili oprema, već ljudi koji u njoj rade.

Duhovnost.
Moderna medicina nastoji brinuti o fizičkom, mentalnom i psihološkom zdravlju pojedinaca i naroda, ali da bi postala holističkom ona mora prepoznati i uvažiti Duh (dušu) kao ”pokretačku silu” u srži svakog ljudskog bića.
Prakticiranje ljudskih vrijednosti vodi do sklada naših misli, riječi i djela, te transformacije čovjeka i zajednice. Jedino tada će predano i nesebično služenje čovjeku biti moguće na svim poljima, uključujući i medicinsku skrb.”

dr. Safaja, Upravitelj bolnice