Razgovor s Dr. A.N. Safajom, direktorom “Sri Sathya Sai Instituta viših medicinskih znanosti”

HRAMOVI OZDRAVLJENJA: Osiguravaju najbolju dijagnostičku i terapeutsku podršku moderne visoko-tehnološke medicine za zapostavljeni dio društva.

Posjeta Sri Sathya Sai Super specijalističkim bolnicama u Puttaparthiju ( država Andra Pradesh) i Whitefieldu pored Bangalorea ( država Karnataka) u Indiji, uoči 4.Simpozija o kardiologiji koji se održao u rujnu 2005. godine.

Razgovor s Dr. A.N. Safayom, direktorom Sri Sathya Sai Instituta viših medicinski nauka u Puttaparthiju i Bangaloreu u Indiji vodio je Dr. Felix Wüs izdavačem časopisa SWISS MED. 

Nema sumnje da je u našim zapadnim zemljama svijet medicine u stanju krize. I nisu samo kontroverze te koje izazivaju etiku moderne medicine zbunjujući jednako znanstvenike i obične ljude. Suočeni smo također s teškoćama u zadržavanju niske cijene brige o zdravlju. Usprkos tome moderna medicina čini da se snovi ostvaruju. No, tako pokrećemo rizik da će korist od tog tehnološkog napretka prije ili kasnije biti daleko iznad dosega zapostavljenog dijela društva. Imamo li mi sposobnost da riješimo taj problem? Imamo li model-instituciju koja nam može pokazati put kojim bismo trebali krenuti? Da, imamo! Kada smo, prije nekoliko godina, čuli za Sri Sathya Sai Super specijalističke bolnice u Indiji, a kasnije i čitali izvještaj u WHO-u (World Health Forumu br. 19, 1998.), pod nazivom „Besplatna visoko-tehnološka briga o zdravlju u Indiji“, naša je odluka donesena: „Jednoga dan moramo otići u Indiju i provesti ozbiljno istraživanje o ovoj stvari.“ Konačno taj je dan došao i mi smo otputovali tamo. Evo izvještaja o tome. 

– Dr. Safaya velika mi je čast i zadovoljstvo što ste pristali na ovaj razgovor.

– I meni je to također zadovoljstvo.

– Da najprije kažemo našim čitateljima tko ste vi. Bili ste profesor bolničke administracije(Hospital Administration) i Medicinski upravitelj prestižnog Sve-indijskog instituta medicinskih znanosti. Što vas je navelo da napustite jedan tako važan položaj u glavnom gradu Indije?

– Ustvari, rano sam otišao u mirovinu. Napustio sam položaj jer sam bio poklonik Sri Sathya Sai Babe i On mi se neočekivano obratio. Želio je započeti medicinsku misiju u kojoj bi visoko-tehnološko stanje umijeća medicine i tehnologije mogli biti dani najsiromašnijima od siromašnih bez ikakvih razlika zbog kaste, vjerovanja, porijekla, religije i.t.d. Tada smo s ponosom prihvatili ulogu u toj avanturi i pomagali smo u planiranju i donošenju praktičnih rezultata u programu. Zbog toga sam Mu se pridružio. Svami – najdraže ime koje koriste poklonici – je postavio međunarodno povjerenstvo za Sathya Sai institut viših medicinskih znanosti, a mene je postavio za predsjednika tog povjerenstva u kome su bili predstavljeni mnogi poznati liječnici iz inozemstva kao što je to dr. Goldstein, dr.Knife, poznati nefrolog iz „John Hopkins“ centra za zdravlje, USA, dr. Mitch Krucoff, kardio-kirurg sa Duke sveučilišta u USA i mnogi drugi liječnici iz inozemstva i iz Indije. Bilo nas je 10-12 osoba, svaki od nas je bio poznat i priznat liječnik na svom profesionalnom polju i svi smo bili Svamijevi poklonici. Sjeli smo zajedno da bismo odlučili koji je najbolji način na koji bi pristupili našoj misiji i stvorili bolnicu. Odlučili smo se za super-specijalistički model. Svami se s tim složio te je rekao: „Dajte da imamo Super-specijalističku bolnicu sa kardiologijom, nefrologijom, neurologijom, onkologijom i oftamologijom.“ Rezultat je bio taj da je Svami 22.studenog 1990. izjavio da će sagraditi bolnicu u Puttaparthiju koja će se temeljiti na ovih pet super-specijalnosti.

– Zašto baš te discipline, a ne neke druge?

– Mnoge bolesti uključuju srce, mozak, karcinome i oči. Te bolesti zahtijevaju visoku tehnologiju dijagnosticiranja i liječenja, a oni su veoma skupi. To su veoma sofisticirana polja i traže veoma sofisticirane, visoko-izvježbane profesionalce i tehničare – a to rezultira time da je takva medicinska skrb vrlo skupa. Vjerojatno je da je Svami odabrao baš te određene specijalnosti zato da bi takva oprema i liječenje bilo dostupno običnom čovjeku koji to inače, naravno, drugačije ne bi mogao imati. Za većinu drugih bolesti pobrinula se Vlada te druge organizacije na polju medicinske njege u većoj ili manjoj mjeri. Naš je cilj osigurati liječenje ovih odabranih disciplina potpuno besplatno i, kao što sam već spomenuo, bez obzira na kastu, vjeru, boju kože, religiju ili zemlju iz koje bolesnik dolazi. Mi ne provjeravamo njihove putovnice. Ne pitamo ih za nacionalnost. Pitamo ih jedino za podatak koji je važan za njihovo liječenje. Kao ljudska bića, bolesnici mogu doći iz bilo koje zemlje i mogu imati liječenje besplatno. 

Pic13_tn

– Kažete li vi to zaista- „besplatno liječenje“? Ovo ćemo morati temeljito raspraviti. No, najprije, molim vas, recite mi nešto o vašim naučnim kontaktima izvan Indije. Imate li takve kontakte sa Njemačkom, Francuskom, Italijom i Amerikom? 

– Da, ali ne na konvencionalan način. Konvencionalan način bi bio da imamo nekakav sporazum između jednog i drugog sveučilišta. No, mi imamo ogroman broj Svamijevih poklonika koji su Indijci, a žive u inozemstvu, u Engleskoj, u Americi, u Francuskoj, Njemačkoj, Australiji, na Novom Zelandu i.t.d. Ti su liječnici specijalizirani za discipline koje sam vam spomenuo. Oni dolaze ovdje i ovdje rade uz dozvolu naše Vlade. Oni su privremeno registrirani kao liječnici, operiraju, podučavaju, pomažu i sa svoje točke gledišta oni rade sevu (2), što znači služenje, besplatno služenje. Oni to rade bez ikakve naknade. Ti ljudi također preuzimaju na sebe da nam izvana donesu najnoviju tehnologiju iz njihovih zemalja i institucija. Ponekad odvode liječnike ili tehničare s ovog Instituta i obučavaju ih u svojim zemljama te nas tako opskrbljuju nekom vrstom ravnoteže, dakle na taj način naše bolnice nisu tehnički ni profesionalno u izolaciji.

– Je li teško naći takve ljude?

– Imamo ogroman broj molbi, ne samo vrhunskih specijalista na nekom polju, već također od studenata medicine koji žele doći odraditi bolnički nastav-ni plan i ostati ovdje. To je omiljeno mjesto za studente jer je u studenom 1994. Vladina organizacija, Indijski nacionalni javni ispitivači, ciljano standardizirala post-diplomsku medicinsku naobrazbu u Indiji, s tim da su potvrdili naš Institut kao mjesto za praksu i akreditaciju specijalista u kardiologiji, operacijama kardio-toraksa, urologiji i nefrologiji. 

– Saznajem da ste vi organizirali naučne simpozije.

– Da, imali smo dvije internacionalne konferencije vezano za kardiologiju. Bilo je to 1993. i 1995. Prisustvovao im je velik broj ljudi iz ove zemlje i iz inozemstva, iz Amerike, engleske, Francuske, Njemačke, Izraela i Australije.

– I, uobičajeni je cilj bio razmjena znanja? 

– Da, da se razmijeni znanje te da upoznamo naše posjetitelje s našim načinom razmišljanja i djelovanja. Naši ljudi su također pokazali znanstvene papire. Učesnici su se mogli osvjedočiti da je u današnjem svijetu pribavljanje potpuno besplatne visoko tehnološke medicine moguće. 

– Za kada planirate sljedeći simpozij?

– Sljedeća će se konferencija, mislim, održati ove godine, u rujnu mjesecu 2005. Ona će se održati ovdje u Puttaparthiju. Mi ćemo pozvati ne samo profesionalce medicinskih nauka, nego također i planere, upravitelje, ljude koji financiraju medicinu, one koji zdravstveno osiguravaju ljude, i.t.d. Raspravljat ćemo ponovno o Svamijevoj temeljnoj filozofiji koja kaže da su bolesti poslije-dice proizašle iz samog društva, iz načina kako ljudi žive, njihovog načina življenja i njihove ishrane, okoline i tako dalje. Zato je dužnost društva da liječi svaku bolesnu osobu. Društvo je odgovorno i ono mora platiti liječenje jer osoba o kojoj se radi možda to ne može.

Counselling_tn

– Nije li to pomalo smiono mišljenje?

– Ne uopće! Vidite, osnovna stvar na koju trebamo gledati kao na darovanu jest ta, da je jedno od čovjekovih temeljnih prava kao ljudskog bića, da, ako se razboli, za njega treba brinuti društvo. Društvo je to koje bi trebalo spojiti ruke sa svrhom da se brine za bolesne. Oni ne bi trebali biti prepušteni samo pojedin-cima jer možda nisu u mogućnosti platiti dobru tehnologiju. Dobro liječenje je u potpunosti vezano uz plaćanje. U tome je stvar.

– Mogu li se vaše bolnice natjecati s drugima sličnim znanstvenim instituci-jama u Indiji i širom svijeta – kada dođe do procjene smrtnosti, broja izvršenih operacija i slično?

– Da. U ovoj se instituciji stalno uspoređuju svi osnovni medicinski podaci, isto kao i u drugim institucijama u Bangaloreu. Ti se podaci, kao na primjer dužina ostajanja u bolnici, smrtnost, broj bolesnih, procjena oboljenja i.t.d. stalno uspoređuju i prate. Svi su ti podaci jasno na liniji sa internacionalnim standardima. U nekim slučajevima imamo rezultate koji su bolji od onih internacionalnih standarda. Što se tiče naše države Indije, možemo reći da naše bolnice mogu tvrditi da imaju najbolje moguće podatke. 

Pic01_tn

– Kada ste govorili o medicinskim disciplinama u vašim bolnicama rekli ste da liječenje pružate sasvim besplatno. To je prije svega zadivljujuće, mogu reći gotovo nevjerojatno – nije kao svaka šalica čaja koja se naplaćuje u našim zemljama na Zapadu! 

– Očekivao sam ovo pitanje. Besplatno liječenje je moguće uglavnom zbog donacija – manjih ili većih – koje daju poklonici Sathya Sai Babe iz cijelog svijeta. Te donacije idu u trust koji se naziva Sri Sathya Sai medicinski trust. Ovaj Sri Sathya Sai medicinski trust ima određeni iznos novca stavljen u banku kao osnovni fond. Uglavnom se kamatom koja se dobiva na taj osnovni iznos pokrivaju potrebe dnevnih aktivnosti obiju naših bolnica. Dvije bolnice zahtijevaju oko 2 milijuna rupija (vidi 3) svaki mjesec. Naravno, oštra kontrola troškova, upravljanje troškovima i stalne inovacije pomažu nam smanjiti troškove. Kao dodatak ovim donacijama neki ljudi daju doprinos za određene svrhe. Neki će ljudi doći i reći da će dati 20 određenih vrsta pace-makera. Drugi nas opskrbljuju sa velikom količinom šprica za injekcije – plastičnih šprica i drugih šprica koje nam stoje na raspolaganju – s tim stvarima na primjer. Također se događa da nam dođu određeni mještani i pitaju nas koje su naše svakodnevne potrebe. Oni tada odlaze i opskrbe nas tim potrepštinama, možda čak i za šest mjeseci. Tako to funkcionira. 

– I vi ne poduzimate nikakve izravne akcije da biste dobili takve donacije?

– Ne, mi ne. One jednostavno dođu. Jedino što trebate to je da Sathya Sai Baba bude u centru te slike. Bez Njega sve bi ovo, vjerojatno, bilo nemoguće.

– Dakle, spomenuli ste da možete imati u radu obje bolnice uz puni trošak od 2 milijuna rupija na mjesec, to je nekih 370.000 eura. No, kako ste financirali samu izgradnju bolnice, vaše prve bolnice u Puttaparthiju? 

Pic10_tn

– Bolnica je započeta sa donacijom od 300 milijuna rupija. Trebali smo 100 milijuna za zemlju i zgradu, 100 milijuna za opremu, a 100 je stavljeno, kao što sam već spomenuo, u osnovni fond. Kao što sam rekao, kamate na osnovni fond od 100 milijuna rupija iznose 1 milijun na mjesec i to je dovoljno da pokrije troškove jedne bolnice kroz mjesec dana. Osoblje je, usput rečeno, dobro plaće-no, jednako kao ono u Sve-indijskom institutu medicinskih nauka. Ovdje u Puttaparthiju imamo nekih 300 zaposlenika sa plaćom, 46 onih koji rade za honorar i 100 dobrovoljaca koji rade kao sevaci (4) svaki po četrnaest dana i na svoj trošak.

– Ako je liječenje besplatno sigurno su bolesničke liste čekanja duge. Kako se nosite s tim problemom? 

– Mi imamo brojno stanovništvo, a također nesrećom i djelomično u ovoj zemlji enormne pojave bolesti. 80% populacije živi ispod minimuma društveno-ekonomski prihvatljive razine. Oni si sigurno ne mogu osigurati operaciju srca, mozga, kičme ili bubrega. Dakle, oni dolaze k nama. U svakom slučaju mi izvršimo ozbiljne pretrage kod tih ljudi i damo im ispravnu profesionalnu medicinsku dijagnozu. Zatim procijenimo jeli slučaj hitan ili bolesnik može čekati. Ako je slučaj takav stavljamo ga na listu čekanja. Postoje različiti drugi aspekti koje uzimamo u razmatranje kada pregledavamo naše pacijente. Pretpostavimo da je to dijete sa ozbiljnom bolešću srca, s roditeljima koji za njega jako brinu tada mi moramo takvom pacijentu dati prioritet. Također moramo dati prioritet onim slučajevima kada bi obitelj mogla ostati bez hranitelja zbog njegove srčane ili nervne bolesti te bi bila lišena osnovnih sredstava za život. U tom smislu, kvaliteta brige o bolesniku koja se besplatno nudi ima šire socijalno-ekonomsko značenje, nego što je to spašen jedan život. To spašava obitelji od pandža siromaštva. Ali ostaje činjenica da za određene tipove operacija na srcu, na primjer, liste čekanja mogu biti i do četiri godine. U takvom se slučaju, naravno, bolesnik liječi lijekovima da može preživjeti te se traži da dođe natrag u bolnicu svakih šest ili možda tri mjeseca, na kontrolu.

– Vi morate zaposliti nekih stotinjak liječnika, tehničara, sestara i.t.d. No, Puttaparthi je malo selo, gdje svi ti ljudi žive?

– Mi imamo ogroman stambeni kompleks pored bolničke zgrade i u njemu se može smjestiti većina osoblja koje radi u ovoj bolnici. Tim medicinskim kampom, bolnicama sa svim njihovim podupirućim sredstvima i cijelom infrastrukturom, upravlja moje osoblje u korist trusta.

– A medicinska podrška koju dajete seljacima vani, u zemlji?

– To nije naša briga. Te aktivnosti se izvode kao medicinski servis ili služenje, a osigurava ih Sri Sathya Sai Organizacija služenja.

– Kako je organizirana medicinska zaštita za one bolesti koje nisu pokrivene visoko specijaliziranim aktivnostima koje se odvijaju u dvije Super specijalističke bolnice?

– U Bangaloreu, jednako kao i ovdje u Puttaparthiju, trust ima takozvanu Opću bolnicu gdje se osigurava opća medicinska njega. Ondje možete naći njegu zuba, ušiju, nosa i grla, ginekološku i porodiljsku njegu kao i opću pedijatrijsku njegu i.t.d.

– Prakticirate li alternativno medicinsko liječenje kao što je ayurveda i slično?

– Ne, ne, ne!

– Zašto ne? Pa u Indiji smo, odakle potječu mnoga medicinska znanja.

– Naša je nakana jasna da ne prakticiramo taj vid medicine u našim Super specijalističkim bolnicama. Pogledajte, mi moramo biti visoko povjerljivi, visoko odgovorni i ne možemo si dopustiti nikakav rizik na račun tog odnosa.

– Svjetska zdravstvena organizacija (WHO – World Health Organisation) je najviše znanstveno medicinsko tijelo u svijetu. Imate li kontakte sa WHO-om? Jesu li vas ikada posjetili?

– Da, i ja sam išao u Ženevu. Govorio sam o aktivnostima medicinske misije Sri Sathya Sai Babe na konferenciji u Internacionalnoj radničkoj organizaciji (ILO – International Labour Organisation) u Ženevi, gdje su bili prisutni mnogi predstavnici iz WHO-a. U Ženevi sam također imao razgovor sa šefom, predstavnikom WHO-a, koji je odgovoran za programe koji se odnose na bolesti srca. Međutim, mi ne možemo načiniti nikakav napredak u daljnjoj suradnji jer se ne uklapamo u njihove strukture, jer je naša aktivnost bazirana samo na instituciji. Govor, koji sam održao na ILO konferenciji u Ženevi, slučajno je bio tiskan u WHO-ovom World Health Forumu, broj 19, 1998. godine. 

– Da li biste voljeli imati neke određene nove kontakte i ako da, koja bi to vrstu kontakata trebala biti?

02-BypassSurgery

– Da, bili bismo veoma zadovoljni kada bi ljudi željeli znati više o našem radu, kada bi posjetili naše bolnice da bi do nekog nivoa barem dobili utiske o njima, o principima na kojima se naše bolnice zasnivaju. Mi bismo im tada rekli da se sve ovo može postići bilo gdje. Također bismo voljeli objasniti našim posjetiteljima osnovne principe i ideale Sathya Saijeve zdravstvene misije. Dopustite mi da vam to ukratko opišem. Bolest je globalni fenomen. Savjet i liječenje trebali bi se također gledati s globalne točke gledišta. Kao što sam već rekao, liječenje bi trebalo biti besplatno, dostupno u bilo kojoj medicinskoj instituciji na globalnoj osnovi, kao što je to pravo na rođenje svakog ljudskog bića. To je pravo značenje riječi globalizacija. De-komercijalizacija je druga ključna riječ za isti pojam. Vještina iscjeljivanja i liječenje bolesnika ne bi trebali biti na tržištu i stvarati profitabilne udobnosti. Cijenom medicinske njege trebalo bi se baviti društvo i trebala bi biti na dokučivom nivou. Druga važna točka je humanizacija medicine. Medicina i tehnološko medicinsko liječenje koje se pruža pacijentima, mora biti humanizirano. Medicinska tehnologija ne bi se trebala primjenjivati na čisto mehanički način. Ne, to bi trebalo činiti na ljudski način, smatrajući bolesnika ljudskim bićem, kao čovjeka u društvu, kao nečijeg oca, majku, kćer ili sina. Medicina bi se trebala prakticirati sa osmjehom danim s ljubavlju i naklonošću te bez da bolesniku uzrokujemo bilo kakvu mentalnu traumu. Moramo s njima razgovarati ljubazno. Ako postoji neizlječiva bolest ona se mora objasniti bolesniku na ljubazan, sućutan način imajući na umu da mi nemamo posljednju riječ! Svojim mislima, riječima i djelima, ljudi koji osiguravaju zdravstvenu njegu – zdravstveni službenici, liječnici, sestre i tehničari – trebali bi prianjati uz pet ljudskih vrijednosti, naime uz istinu, ispravno djelovanje, mir, ljubav i nenasilje. Nije oprema ta koja bolnicu čini dobrom ili lošom, nego ljudi koji u njoj rade. Ne bismo trebali stvarati profit iz patnje drugih ljudskih bića. Trebali bismo s ljubavlju i naklonošću paziti na osobu koja pati, kao što je to činio Buddha i drugi sveci, kao što je činio Krist. Konačna odlučujuća točka je produhovljavanje moderne medicine, koja se bazira na principu vjere da je u krajnjem smislu Bog taj koji liječi! Mi samo osiguravamo tehnologiju i liječenje! Kad usvojimo to produhovljenje, odmiče-mo se od našeg sebičnog uključivanja u proces – „Ja sam te liječio, ja sam te spasio“ – taj je sebični element uklonjen. I dalje, budući da je Bog taj koji liječi, bolesniku ja dana nada. On zna da postoji neka druga snaga, neka druga moć kojoj se može moliti i koja će možda donijeti rezultate. U našem slučaju mi dajemo organiziranu uslugu za sve pacijente koji su se liječili u našoj bolnici. Naš Bolesnički savjetodavni odjel savjetuje pacijente prije prijema, za vrijeme liječenja i kod njihovog otpuštanja iz bolnice jer su zahtjevi različiti u te tri faze. Prije prijema naš savjetnik informira bolesnika o njegovoj bolesti, mogućim posljedicama njegovog načina života, i.t.d. Kada je bolesnik u bolnici mi mu objašnjavamo što je učinjeno tako da on točno zna što se događa. Kada ga otpuštamo, najvažnija je stvar da ga savjetujemo da na svoju bolest gleda kao na izlječivu i savjetujemo ga što bi trebao činiti da mu ne bude gore ili što bi trebao činiti kao preventivu da se bolest ne vrati. To mi nazivamo produhovljavanje medicine. Naše savjetovanje, plus element molitve i element nade, daje se bolesnicima s puno ljubavi. Oni samo trebaju prepoznati duh kao „vodeću snagu“ u pozadini svakog ljudskog bića. Naravno, sve takve duhovne aktivnosti i rezultati dobiveni iz njih, zabilježeni su. Mislim da ni jedna druga bolnica u svijetu ne radi te stvari. 

– Vi liječite čovjeka. No, da li ga također i mijenjate u potpunosti?

– Da. Pokušavamo to. To je ono što Svami kaže: „Transformacija je čudo.“

– Bojim se da će neki od naših čitatelja misliti da ste vi „sanjar“. To što nam govorite tako je lijepo da se gotovo čini nestvarno.

– Kada vidite prekrasnu ružu kažete: „Jeli to stvarno?“ Vi vidite, vi morate vidjeti Božanskog stvaratelja i kad razmišljate o Njemu kao o Božanskom stvoritelju svega, čak i stvari koje izgledaju ružno možda postanu lijepe. Zato mi poučavamo naše bolesnike da na stvari gledaju na taj način. Čak i karcinom i patnja koju on donosi, može im se činiti tolerantnom do neke granice.

– Pročitao sam vašu izjavu: „Čitavi je Institut započeo kao čudo, sagrađen je kao čudo i djeluje kao čudo.“ Što vi pod tim mislite?

– Čudo je, da je bolnica i ostale zgrade koje joj pripadaju, sagrađena u vremenu od devet mjeseci. To je čudo. Normalno, za projekte ovakvoga tipa potrebno je najmanje tri do četiri godine. Ja nisam sam dok vam pričam ovu priču. Postoje tisuće i tisuće radnika koji su tome svjedočili. Stotine je ljudi radilo bez plaće. Studenti su dovozili građevinski materijal i pomagali su gdje god su mogli. Tako je bolnica sagrađena. To je također čudo. Vidite, ljudi rade ovdje. Imamo ovdje nekih stotinu sevaka. Sevaci su oni, mora da ste ih vidjeli, sa onim zeleno-plavim maramama i žutim maramama za žene. Ovdje su sevaci – 50 žena i 50 muškaraca koji su došli ovamo iz drugih indijskih država da bi ovdje radili dva tjedna. Ovu sobu u kojoj jesmo čiste sevaci. Sve ove stvari ovdje, oni su očistili. Sistem unutarnje pošte, sa svim onim ne-tehničkim papirima koji se trebaju dostaviti na različita mjesta, funkcionira putem sevaka. Oni služe, nudeći svoje služenje Bogu. 

– Mislite li da se taj model može replicirati u drugim zemljama – čak i u Zapadnjačkim zemljama?

– Zašto ne? One bi trebale biti sposobne to učiniti. Ja ne mislim da su zapadnjaci odvojeni od simpatija za čovjeka. Ne mislim da na Zapadu manjka taj tip ljudi koji misle da je služenje čovjeku, služenje Bogu. 

– Ja mislim da naši napori prije svega moraju biti usmjereni prema reformiranju i „transformiranju“ ljudskog karaktera. Veoma teška stvar za učiniti, zar ne?

– To je istina. Ali isto tako postoje ljudi koji su došli sa Zapada i rade ovdje. Možete vidjeti mnoge od njih kako rade u Općim bolnicama i u ovoj bolnici također. Ustvari, naš je problem što često moramo odbiti molbe takvih ljudi jer ih imamo previše. Za nas to nije nimalo ugodno jer ti ljudi zaista žele služiti ovdje našim bolesnicima. Oni su pripravni raditi prema našim pravilima i pravilima institucije, da bi udovoljili potrebama naših bolesnika. 

– Ujedinjeno kraljevstvo je povijesno povezano s vašom zemljom. Kakvi su vaši kontakti, recimo sa Londonom?

– Kada sam išao u Ženevu otišao sam također i u London. U dvorani za predavanja u Wimbledonu bili su medicinari i drugi koji su se okupili zajedno zbog Sathya Sai organizacije U.K.-a. Govorio sam im, a započeo sam rekavši im: „Došao sam u zemlju koja je majka moderne medicine.“ U početku sva je dobra medicina nastala u Londonu i u ostatku U.K.-a. Ona je izrasla na osnovi duhovnih i humanih stajališta bez komercijalnih namjera. Rekao sam slušatelj-stvu da ja propisujem lijek u ime Boga. To je početak svakog mog propisivanja: Ja propisujem u ime Boga. Vidite, to nas dovodi natrag do pitanja produhovlja-vanja moderne medicine kao medicine sa ljudskim dodirom. Ne bismo trebali gledati na čovjeka, pacijenta, samo kao na bolesni entitet, nego kao na ljudsko biće, i kao prema takvom bismo se trebali i odnositi.

– Vrijeme koje smo planirali za ovaj razgovor je gotovo završeno. Hvala vam, dr. Safaya! Da zaključimo našu raspravu – mislite li vi zaista da se to što je postignuto u vašim bolnicama može postići i u drugim zemljama također?

Neuro-4

– Da, mislim! Sathya Sai Baba nam je pokazao put. Priznajem, rad koji je učinjen u našim bolnicama je samo kap u oceanu, no, on će poslužiti kao radni model koji će pokazati kako je moguće kompliciranu medicinsku tehnologiju besplatno učiniti dostupnom onim bolesnicima koji je drugačije ne mogu ostvariti. Mi svakako nemamo nikakvih iluzija da ćemo moći liječiti sve bolesti srca, mozga ili bubrega u svijetu ili čak ovdje u Indiji. No, ono što smo učinili jest da smo stvorili model u kojem se to može postići sa svim tim nekomercijal-nim, duhovnim i humaniziranim vrijednostima, s ljubavlju i sa brigom. To se može učiniti i može se učiniti u suglasju sa zadnjim stupnjem vještine. Jednom kada se na to više ne gleda kao na proces stvaranja profita, vidjet ćete, jedna takva institucija može raditi na bazi – nema profita/nema gubitka. Čovjek ne smije ili ne bi trebao napredovati kroz patnju ljudskog bića. Ponavljam, ovo je model koji se može preslikati bilo gdje i u bilo koje društvo!

– Još jedno i posljednje pitanje koje se odnosi na vaš sljedeći simpozij u rujnu 2005.godine. Može li se bilo tko iz medicinske profesije prijaviti za sudjelovanje u tom događaju? Možete li dati pregled programa i daljnje detalj?

– Delegacija od četiri liječnika odavde, sada se nalazi u USA i radi na ovom projektu. Dr. Goldstein i drugi također rade na tome. Uskoro ćemo moći dati prikladnu izjavu za medicinski svijet.

– Ako bi vas bilo koja medicinska institucija izvan Indije željela pozvati da govorite o vašoj bolnici i cijeloj Sathya Sai medicinskoj misiji, biste li prihvatili jedan takav poziv? 

– Da, vjerojatno bih. Ali poziv bi trebao ustvari ići mom neposrednom pretpostavljenom, Sathya Sai Babi. Ako je to Njegova Božanska volja, stvari će se dogoditi. Ako Svami osjeća da će to biti dobra ideja da se o ovoj zdravstvenoj misiji proširi više informacija, siguran sam da će se složiti. 

– Nadajmo se da će On dati Svoje blagoslove toj ideji i da će jednoga dana ili godine, bolnica osnovana na vašem modelu biti stavljena u službu negdje na Zapadu.

– Svakako, kao što sam vam rekao, to je moguće! A zašto ne? Ako je Indija – tako siromašna zemlja – bila sposobna stvoriti ove bolnice, zašto to ne bi bilo moguće bilo gdje drugdje? Sjećam se kada sam prvi put došao ovamo, postao sam predsjednik Internacionalnog komiteta 1990. godine, a ova je bolnica ovdje u Puttaparthiju dobila dozvolu za rad 1991.godine. 1990. godine, kada sam došao, sâm Svami mi je pokazivao prostor na kom bi bolnica trebala biti sagrađena. Bio sam zapanjen čuvši Njegovu poruku. Kako je to moguće? Ali dogodilo se. Pogledajte, da opet ponovim: moderna se medicina sve više pretvara u „znanstvenu tehnologiju“: telemedicinske konzultacije, propisivanje recepata putem elektronske pošte, operacije koje vrše roboti i.t.d. Bojim se da modernoj medicini prijeti da se pretvori u bezličnu, bezdušnu tehnologiju. Baba nam je pokazao put. On je Indiju stavio na medicinsku kartu time što je bez ikakvih fanfara, od sada na duže vrijeme, utemeljio i pokrenuo rad dviju bolnica svjetske klase, sa njegom koja je na trećem stupnju, u kojima je liječenje potpuno besplatno za svakoga. Dajte da opet kažem: to što je ovdje postignuto u Indiji s Babinom pomoći, može se postići u Teksasu, u USA ili u U.K. – bilo gdje u svijetu!

– Dr. Safaya, probudili ste našu nadu! Hvala vam mnogo što ste nam poželjeli dobrodošlicu ovdje u Puttaparthiju i hvala vam za ovaj zaista veoma interesantan razgovor.

Arhitektura u službi zdravlja

Piše: Davor Suhan

SRI SATHYA SAI INSTITUT VIŠIH MEDICINSKIH ZNANOSTI – u mjestu Puthaparti u južnoj Indiji – poznatiji kao Superspecijalistička bolnica, jedinstven je primjer sakralne arhitekture u svijetu, postavljen u funkciju moderne medicine. Osamnaest godina postojanja ove impozantne građevine utisnulo je snažan pečat u novijoj povijest suvremene medicinske prakse

Kada je u pitanju gradnja suvremenih bolnica, slobodno možemo konstatirati da je, za arhitekturu i medicinu, ovaj projekt golemi iskorak u novo doba. Dokaz o tome ne treba tražiti dalje od ovog impozantnog zdanja… statistika kojom se ne može pohvaliti niti jedna moderna klinika najrazvijenijih zemalja zapadnog svijeta, kao i osobna svjedočanstva najuglednijih svjetskih liječnika, dovoljan su argument koji znanost racionalnog Zapada prihvaća sa velikim respektom.

Naravno bilo bi pogrešno zaključiti kako je arhitektura ove građevine presudan faktor u specifikaciji utjecaja koji doprinose uspjehu liječenja, odnosno oporavka pacijenata. Naprotiv, ono je samo tek jedan u nizu, ali u hijerarhiji pozitivnih čimbenika zasigurno nije zanemariv.

Jednako tako bilo bi veoma pogrešno ovaj arhitektonski projekt promatrati u kontekstu Istočnjačke ili bilo koje druge tradicije, jer to je neka sasvim druga priča. Naime, tradicija je, u ovom konkretnom slučaju, ono što npr. povezujemo sa dizajnom građevine u smislu vizualnog identiteta, ali ono što ovu arhitekturu čini znanošću nisu oblici sami po sebi, već uređena matematčka struktura koja stoji u pozadini tih oblika. Ova činjenica se gotovo uvijek zanemaruje pa se na temelju tradicijskog aspekta zapostavljaju prirodne zakonitosti koje ne nose u sebi geografska i kulturološka obilježja, već su jednako primjenjive u svakoj kulturi. Tipičan primjer takvog pogrešnog pristupa jeste u promatranju vastu arhitekture, o kojoj smo upravo ovih dana razgovarali sa arhitekticom Danom Krhlanko. Matematika je naprosto zakon brojeva sa veoma egzaktnim fizikalnim konotacijama glede oblikovanja strukture prostora, jer prostor nije ništa drugo doli dinamičko energetsko polje na koje se može utjecati, i to na način da ono djeluje pozitivno ili negativno na život i zdravlje osoba koje u njemu borave.

Na primjeru Superspecijalističke bolnice možemo se uvjeriti koliko je važno kada o tome postoji svjesnost ne samo arhitekata i graditelja, nego i onih koji u tom prostoru žive ili borave. Alata kojim se može utjecati na kvalitetu energije prostora je mnogo, a arhitektura je samo jedan od njih.

U nekom od slijedećih nastavaka ove zanimljive priče saznati ćemo nešto više o nastanku same ideje i realizaciji gradnje….Za sada ćemo spomenuti samo to da je bolnicu dao sagraditi poznati indijski duhovni učitelj Sri Sathya Sai Babapovjerivši ovaj izuzetno vrijedan projekt dr.Keithu Creethlowu, uglednom Londonskom sveučilišnom profesoru i jednom od vodećih svjetskih arhitekata na polju sakralne arhitekture.

Deset godina kasnije (2001.), prema istim načelima, u Indiji je sagrađena još jedna slična bolnica, i to u Bangaloreu. Obje danas nose naziv HRAMOVI OZDRAVLJENJA.

22.studeni 2009

Projekt studija Mantra

Piše: Davor Suhan

“Kada nas pogodi bolest srca, sam život visi na vagi. U toj su situaciji strah, tjeskoba i bol spremno združeni. Dok je najbolje u medicinskoj tehnologiji dio ključa rješenja u ovoj bitci, pogledom u bolesnikove oči dolazi pitanje: Je li visoka tehnika jedino što nudite?“

Prije dva mjeseca u ovoj istoj kolumni objavio sam tekst pod naslovom Hramovi ozdravljenja . Bio je to pokušaj da na temelju svojeg osobnog doživljaja i vlastitih saznanja prenesem informaciju o jednom od najvećih humanih projekata današnjice – Sathya Sai Institutima viših medicinskih znanosti u Indiji, poznatijim kao super-specijalističke bolnice, u kojima se vrhunska medicinska tehnologija i znanje združuju u osobiti sustav duhovne prakse.

Obzirom da je tema vrlo opširna, a smatram ju veoma značajnom u smislu etičkih promišljanja na području medicinske skrbi, odlučio sam istu popratiti u nekoliko nastavaka kako bi čitaocima “neta” pružio mogućnost šireg saznanja o razvoju relevantnih programa okupljenih oko ove apsolutno avangardne ideje vezane uz reformu odgoja i obrazovanja na globalnoj svjetskoj razini, u čijem pogledu je Sathya Sai sveučilište – sa svojim “Sathya Sai programom odgoja u duhu ljudskih vrijednosti” – pomaknulo pedagoške standarde do neslućenih granica, a Sathya Sai Institut Viših medicinskih znanosti kao ogledni model bolnice za treće tisućljeće te granice jasno označio kao realno mogućim i dostižnim.

Ovo je nastavak priče koja govori o istom projektu i njegovim perspektivama u zemljama razvijenog zapada, odnosno, pokušaju da se posredstvom znanstvene metodologije uđe u dubinu onoga što se u imenu Sathya Sai medicinskih instituta podrazumijeva pod pojmom VIŠIH MEDICINSKIH ZNANOSTI, a što ove vrhunske bolnice čini jedinstvenim u povijesti moderne medicine…ne samo po svome pristupu već i izvrsnim rezultatima kojim nadmašuje i najpoznatije svjetske klinike.

Jedan od znanstvenih pionira koji se odvažio upustiti u ovaj veoma zahtjevni znanstveno istraživački rad je i ugledni američki kardiolog prof dr. Mitchell W. Krucoff – stručnjak sa uspješnom karijerom u kliničkom istraživanju novih medicinskih tehnologija pri Medicinskom centru Duke sveučilišta iz Durhama u Sjevernoj Karolini. 
Nadahnut iskustvima koje je stekao u prvoj Sathya Sai super-specijalističkoj bolnici, formirao je 1994. godine znanstveni tim koji radi na tzv. “Projektu studija Mantra”, čija je svrha “sistematično praćenje i studiranje uloge duhovnosti i ljudske međuovisnosti u kliničkim posljedicama kod pacijenata koji se podvrgavaju kardiološkom procesu.”

U svojem zanimljivom članku objavljenom u švicarskom medicinskom časopisu SWISS MED, dr. Krucoff govori o okolnostima pod kojim se rodila ideja za jednu ovakvu studiju. Zbilo se to za vrijeme njegova drugog posjeta Puttaparthiju kada je zajedno sa svojom suradnicom dobio priliku da posjeti bolnicu, što ih oboje nije moglo ostaviti ravnodušnim: 
“1994.godine zajedno smo otputovali u Puttaparthi. Sri Sathya Sai Institut za višu medicinsku nauku već je djelovao godinu dana, načinivši tisuće srčanih operacija sa istaknutim rezultatima. Ti su rezultati kasnije predstavljeni na internacionalnom simpoziju kardiologa i kardio-kirurga koji je održan u Prasanthi Nilayamu. Tijekom te posjete Suzani i meni je ponuđena prilika da posjetimo bolnicu i promotrimo pacijente koji su se pripremali za premošćivanje i operaciju na srcu.
U taj jedan dan cijeli se naš pogled na medicinsku brigu preusmjerio. Doslovno smo se kupali u iscjeljujućem okruženju stvorenom kroz Sai Babinu viziju punu ljubavi, ugrađenu u svaki detalj od betonskih zidova do sjajnih mramornih podova te u svakog pojedinca, od članova osoblja do pacijenata i njihovih obitelji. Ono što smo vidjeli bila je tehnologija najvišeg stupnja s ponešto opreme koju čak ni tada nismo koristili na Duke medicinskom centru. No tehnologija je bila zasjenjena sveukupnim smislom svega u bolnici – brigom o zdravlju u Božjoj službi. Među osobljem u bolnici, svejedno jesu li to bili čistaći, kuhari ili kardio-kirurzi, sav se posao radio kao služenje Bogu. Među pacijentima i njihovim obiteljima, mnogi od njih nikada nisu vidjeli slavinu za vodu, a pogotovo ne digitalni kardiološki laboratorij za premošćivanje, nije bilo nikakvog straha, tjeskobe niti depresije, onakve kakvu obično vidimo u našim bolnicama po USA. 
Ovo je iskustvo bilo tako duboko da čitavo vrijeme leta kući u Sjevernu Karolinu, nismo razgovarali ni o čemu drugome. Bilo nam je neshvatljivo da atmosfera tako opipljivo duhovna ne bi na neki način utjecala na imunološki sistem, početak bola, karakteristike liječenja tkiva ili druge klasične psihološke aspekte izlječenja. Činilo se sasvim vjerojatnim da kada se kombinira sa pregledom stanja u tehnologiji, izlječenje može biti znakovito uvećano u usporedbi s onim što se događa u bolnicama zapadnog stila, gdje sama tehnologija postaje osnova brige o zdravlju.”

Nakon ovog posjeta prof. Krucoff više nije imao dileme; kako i sam kaže: “Projekt Mantra studija postao je glavni u našem radu s intervencijom “visoke tehnike” kao kliničkog istraživanja, ispitivanja koliko bolji mogu biti rezultati ozdravljenja kada se zajedno kombiniraju “visoka tehnika”, “uzvišen dodir” i “više biće”. Nigdje nije vidljivija važnost ovog rada nego pokraj kreveta naših pacijenata. Kada nas pogodi bolest srca, sam život visi na vagi. U toj su situaciji strah, tjeskoba i bol spremno združeni. Dok je najbolje u medicinskoj tehnologiji dio ključa rješenja u ovoj bitci, pogledom u bolesnikove oči dolazi pitanje: Je li visoka tehnika jedino što nudite?”


Pročitavši ovaj članak, prisjetio sam se nekih svojih trenutaka provedenih na kardiološkim odjelima naših bolnica gdje sam u nekoliko navrata bio primoran odležati čekajući da se atrijska fibrilacija smiri i srčani otkucaji ponovo vrate u normalni sinus ritam. Okružen skupom digitalnom aparaturom i opasan kablovima osjećao sam se kao u space shuttlu, i to doslovce usamljen u svemiru. Tek povremeno, svakih pola sata, mom krevetu bi prišli sestra ili doktor i bez riječi samo očitali podatke sa svjetlećeg zelenog monitora. Poslije par sati (jednom i cijele noći) neko od njih povikao bi: “sinus!!!”… te iskopčavši me s uređaja rekao hladno: “Možete se dići, idete kući.”

Ne moram pri tome niti spomenuti da me za to cijelo vrijeme boravka u bolnici nitko nije pogledao u oči…barem ne onako kako to očekuje svaki pacijent željan tople pažnje bolničkog osoblja, dok istovremeno osluškuje piskave zvukove sa hladnih instrumenata koji prate stanje njegova “života”. Ipak, ne mogu reći da osoblje nije bilo ljubazno, dapače, trudili su se, ali osim visoke tehnike i sintetičkih lijekova nisam stekao dojam da mi imaju ponuditi nešto više. Pogotovo ne ono što bi u čovjeku pobudilo dobro raspoloženje i ulilo toliko potreban ljekoviti optimizam, a o blagodatima nekog višeg medicinskog tretmana kakvog opisuje dr. Krucoff da i ne govorim….Prepušten na milost i nemilost sudbini, promatrajući oko sebe šutljiva zabrinuta lica ostalih bolesnika, preostalo mi je samo da sa oporom dozom sjete konstatiram: “projekt studija Mantra još ipak ne stanuje u Hrvatskoj”… Šteta!… Ne samo radi pacijenata, već i radi svih koji se skrbe o njima.

Poznajem nekoliko naših liječnika koji su imali privilegiju otputovati u Indiju i posjetiti super-specijalističku bolnicu, te vođeni vlastitom željom svladati osnove gradiva “Viših medicinskih znanosti” prije nego ova nauka jednoga dana postane dio službene stručne edukacije, i svi se slažu u jednome: vrijeme provedeno u svojoj struci dijele na ono prije i poslije tog perioda. Iako treba reći da sama edukacija ne podrazumijeva klasični oblik stručnog usavršavanja. Radi se prije svega o upoznavanju s filozofijom koja stoji u pozadini medicinskog pristupa i prezentaciji kliničkih izvještaja koji su se pojavili kao rezultat takvog rada. Kasnije sve ovisi o stupnju osobne želje da se isto pokuša prakticirati u vlastitoj praksi. Potpuni rezultati, međutim, ne mogu se očekivat u pojedinačnim nastojanjima. Za cjeloviti uspjeh potreban je kompletan bolnički tim, i to ne samo liječnika i medicinskih sestra već svih zaposlenih, uključujući kuhare, čistačice, portire, vozače, kao i kompletno poslovodstvo bolnice. Stoga se u nekim liječničkim krugovima smatra da modeli ovakvih bolnica mogu uspješno egzistirati samo kao posebne cjeline u kojima kod svih zaposlenih postoji visoko razvijena svijest o potrebi i smislu jednog produhovljenog pristupa kako bi se radna atmosfera cjelokupnog bolničkog prostora ispunila osjećajem ljubavi, te osobito svetosti karakterističnoj za duhovnu kulturu vlastite sredine.

Dakako, najvažniju ulogu u svemu ipak imaju liječnici i medicinske sestre. Pobornicima Jungove škole neće biti teško u potpunosti se prilagoditi takvim uvjetima dok će oni sa čvrstim Freudovim gardom trebati daleko više vremena da savladaju gradivo u cjelini. Razlog tome leži u činjenici da su filozofske pretpostavke u pozadini ovog pristupa vrlo bliske Jungovom poimanju prirode i psihe, o čemu ćemo govoriti jednom drugom prilikom.

U svakom slučaju jedno je sigurno: “projekt studija Mantra” već u skorijoj budućnosti utemeljiti će novi kolegij na medicinskim fakultetima širom svijeta, pa tako vjerojatno i kod nas…Do tada, treba preživjeti na hladnom bolničkom protokolu.

23.ožujak 2007.

HRAMOVI OZDRAVLJENJA

Piše: Davor Suhan

Poslije objave teksta o “dharmičkom menadžemntu” u kojem sam se dotakao gledišta dr. Hawleya o unošenju duhovnosti u poslovanje, jedan nepotpisani čitalac (ili čitateljica) u svom komentaru me zamolio/la da napišem još nešto više o tome. Razmišljajući na koji način to učiniti, odlučio sam da spomenutu temu o “dharmi” sa istog stanovišta o kojem govori Dr Hawley proširim na jedno drugo područje rada i poslovanja koje je svojom poslovnom i profesionalnom politikom postalo unosan biznis, udaljivši se na taj način od svoje humane uloge. Riječ je, dakako, o medicini, kao humanoj profesiji koja svoju humanost sve više gubi negdje u bespućima profita a svoju bitku sa bolestima novog doba pokušava izboriti izumima moderne tehnologije, nesvjesna činjenice koliko je pri tome izgubila onaj topli blagotvorni ljudski dodir čovjeka s čovjekom, koji u odnosu liječnik-pacijent krije nove i nezamislive resurse novog napretka.
Ovoga puta o tome ću kazati nešto malo više jer sam iz tog djela, prilikom izučavanja nekih novih pedagoških modela u svijetu, stekao neka vrlo zanimljiva saznanja koje je uistinu vrijedno podijeliti sa širom javnošću… Ali, počnimo iz početka.

Danas je, naime, svima opće poznato da moderna medicina čini čuda, ali nama običnim smrtnicima još je poznatije to da su ta čuda moderne medicine privilegija ionako privilegirane bogate manjine, dok radničkoj klasi, i onima stepenicu niže, od svih medicinskih čuda ostaje samo – čuditi se! Drugim riječima, visoko sofisticirana medicinska dijagnostika i načini liječenja, za mnoge je samo nedosanjani san.

“Imamo li mi sposobnost da riješimo taj problem? Imamo li model-instituciju koja nam može pokazati put kojim bismo trebali krenuti?” – upada mi od nekuda u riječ dr. Felix Wüst, urednik švicarskog medicinskog časopisa SWISS MED, i odmah nudi senzacionalan odgovor: “Da, imamo! Kada smo, prije nekoliko godina, čuli za Sri Sathya Sai super-specijalističke bolnice u Indiji, a kasnije i čitali izvještaj u WHO-u (World Health Forumu br. 19, 1998.), pod nazivom ‘Besplatna visoko-tehnološka briga o zdravlju’, naša je odluka donesena: ‘Jednoga dan moramo otići u Indiju i provesti ozbiljno istraživanje o ovoj stvari.’ Konačno taj je dan došao i mi smo otputovali tamo. Evo izvještaja o tome.”

Oprostite, doktore Wüst , prekinuli ste me u sred rečenice, a taman sam mislio nešto reći o istom, jer i mi s “virovitica.net” proveli smo također istraživanje o tome. Stoga predlažem da na portalu stavimo naše izvješće, a za Vaše ćemo na kraju ovoga teksta staviti link pa onaj koga bude interesiralo može pročitati i ono što ste zabilježili Vi…Naravno, nastojat ću biti kratak koliko je to moguće, ali nemojte me držati za riječ, jer kolumna se mijenja tek svakih sedam dana pa bi šteta bilo kratiti izvještaj koji je ionako skraćen…osim toga kolumne obično imaju svoju publiku koja neće zamjeriti ako malo odužim…ali garantiram da će trajati kraće nego let do Bombaja.

Dakle, krenimo redom:

Prisjećanje na moje istraživanje u vezi ovog nevjerojatnog medicinskog projekta uz kojeg se vežu popularno zvane Sri Sathya Sai super-specijalističke bolnice, vrača me u vrijeme prije 17 godina. Sve je najprije počelo nekako iz čiste znatiželje negdje u ljeto 1989 a kulminiralo profesijskim interesom sredinom devedesetih na četvrtoj godini fakulteta za fizičku kulturu kada sam za svoj diplomski rad izabrao temu o pedagoškom pristupu koji nosi naziv “Sri Sathya Sai odgoj u duhu ljudskih vrijednosti”, što je bila novost i za profesore mog fakulteta, jer o tome će tek 2000-te godine prof. dr. Milan Matijević posvetiti jedno kratko poglavlje u svojoj knjizi o alternativnim školama. Veza tog rada s istraživanjem o spomenutim bolnicama je ta što iz tog pedagoškog modela, koji se razvio na Sri Sathya Sai Sveučilištu u Putaparthiju, proizlazi jedna posebna grana andragogije koja je upravo okosnica odgoja i obrazovanja medicinskog kadra, kao i ljudi iz poslovodstva ovih uglednih medicinskih institucija, koje djeluju pod službenim imenom – Sri Sathya Sai Institut Viših Medicinskih Znanosti (Sri Sathya Sai Institute of Higher Medical Sciences).

Ovom prilikom, za čitaoce virovitica.net izdvojio sam dio tog izvješća u kojem se govori o poimanju prava ljudi na zdravstvenu skrb te opisuju etički principi i načela u pristupu medicinskoj praksi liječnika i osoblja Sri Sathya Sai super-specijalističkih bolnica u Putaparthiju i Bangaloreu. Upravo zbog svog visoko humanog odnosa i jedinstvenih duhovnih načela u pristupu medicinskoj praksi, ove bolnice dobile su naziv HRAMOVI OZDRAVLJENJA.
U vrijeme mog posjeta Indiji postojala je samo bolnica u Putaparhiju kojoj sam posvetio posebna poglavlja u diplomskom radu, a o tome se kaže slijedeće:

Za dobro čovječanstva

Ako pođemo od pretpostavke da je za uspjeh u svakoj djelatnosti od presudne važnosti poznavanje nekog uspješnog modela na osnovi kojeg bi se mogla izvesti jednadžba faktorske specifikacije (faktora uspješnosti), onda je – s obzirom na primarne ciljeve odgojno-obrazovnog procesa – Super-specijalistička bolnica reprezentativan model uspješne mikrosocijalne sredine koji itekako treba respektirati u metodologiji odgoja i obrazovanja, prvenstveno zbog toga što predstavlja tipičan primjer koji pokazuje kako i u kojoj mjeri može odgojni faktor utjecati na rezultate obrazovnih dostignuća.

Ideja je rođena davno prije, ali je sve započelo konkretno kada je njujorški poduzetnik i romantični rocker Isaac Tigret utemeljitelju Sathya Sai Sveučilišta i svojem duhovnom učitelju Sathya Sai Babi saopćio da bi poveću svotu novca, koju je stekao od prodaje svog svjetski poznatog lanca Hard Rock Cafea, želio uložiti u nešto što će korisno služiti cijelom čovječanstvu.

“Gradit ćemo bolnicu za siromašne”, odgovorio mu je Baba. “Bogati mogu ići bilo gdje i dobiti medicinsku pomoć zahvaljujući bogatstvu. Ali seoska sirotinja ne može ići daleko od svojih sela na liječenje.”

Ta inicijativa, međutim, nije predviđala poduhvat izgradnje obične bolnice. Bila je to, zamisao koja je obećavala gigantski projekt na razini najviših svjetskih medicinskih standarda.
Kada je Isaac Tigrett u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji u Ženevi izložio planove ispred dvanaestero njihovih vodećih liječnika, bili su zaprepašteni nad cijelom idejom.
“Ovo nikada neće funkcionirati! Kako ćete izgraditi superspecijalističku bolnicu kada ljude u zemljama trećeg svijeta ne možete naučiti niti pravilnoj higijeni?”-bio je njihov komentar.
Jedini koji je o tome imao drugačiji stav bio je izvjesni doktor Seng. Pregledavši priloženu dokumentaciju, očito bolje informiran od prisutnih kolega, primijetio je glasno: “O, Sai Baba to radi! Ako itko može to učiniti onda je to Sai Baba!”

U to vrijeme, međutim, još nitko, pa niti Isaac Tigret, nije mogao pretpostaviti da će projekt o kojem je riječ za koju godinu postati eminentna, gotovo kultna medicinska ustanova koja će privući pozornost najuglednijih liječnika iz cijeloga svijeta, a da će Svjetska zdravstvena organizacija ubuduće uz ime ove bolnice bilježiti statističke iznimke u pogledu broja uspješno izvršenih operacija.

Zasnovana na drevnoj geometriji bolnica je remek-djelo sakralne arhitekture čije je projektiranje obavio vodeći svjetski sakralni arhitekt prof. Keith Creethlow – inače predavač na Londonskom koledžu.
Svojim osobitim prostornim uređenjem, položajem i mjestom gradnje koji prema zakonitostima sakralne arhitekture potpomažu terapijski učinak, te vrlo sofisticiranom zapadnom tehnologijom i nadasve vrhunski osposobljenim liječnicima i zdravstvenim osobljem, ova je ustanova na najbolji mogući način pokazala svu raskošnost ljudskog potencijala i puni smisao programske platforme tzv. školovanja za savršenstvo.

Savršenstvo okoline, obrazovno savršenstvo i ljudsko savršenstvo, kao programski ciljevi i zadaće holističkog pedagoškog pristupa Sathya Sai odgoja u duhu ljudskih vrijednosti, pretočili su svoje teorijske postavke u dimenziju životne stvarnosti: u jedinstveni model projekt za treće tisućljeće – živi spomenik najvrednijih tekovina cjelokupne ljudske civilizacije, gdje su Istok i Zapad, filozofija, znanost i religija, jedni drugima pružili ruku i ugledali – sretnog čovjeka, koji s novom vizijom, pun optimizma, ulazi u novi vijek. Jer, ovo nije samo lječilište u kojem se otklanjaju bolesti vezane uz tijelo, ovo je mjesto gdje se pacijenti, liječnici i medicinsko osoblje nalaze na zajedničkoj terapiji koja liječi čovjekovu dušu.

Kao jedino mjesto na svijetu gdje su najviši medicinski standardi s vrhunskim stručnim timovima na potpuno besplatnoj usluzi najsiromašnijim ljudima, ova bolnica jedinstvena je škola života gdje se putem najuzvišenije duhovne prakse – služenja čovjeku – podučava umijeću življenja.

“Morao sam operirati najbogatije ljude na svijetu, ali nikada nisam osjetio ovakvo zadovoljstvo. Danas nakon operacije na najsiromašnijim ljudima koji nemaju čak niti za pristojnu odjeću, osjećao sam da sam nešto ponudio Bogu. To je moja ponuda Bogu!” Ovako je svoje osjećaje izrazio dr. Eric Arnot, vodeći svjetski oftamolog, kada je 1998. godine u ekipi s, jednako uvaženim, dr. Upadhayem s Harley Street Klinik i Edggeware Hospital London došao u Putaparthi kako bi liječnicima Sathya Sai bolnice prenijeli tehniku očne kirurgije.

“Vidya” – više duhovno znanje, iznad prostora i vremena.

Ali ovo nije i jedini dojam koji je ponio iz ove medicinske ustanove. Za vrijeme ovog posjeta ekipa iz Engleske imala je priliku upoznati što znači prenositi znanje kolegama koji posjeduju tzv. viziju “Vidye”, višeg znanja koje su primili u sklopu Sathya Sai filozofije ljudskih vrijednosti.

“Osiguraj da prije nego napustiš moju bolnicu kirurzi budu dobro upućeni kao vas dvojica, tako da mogu samostalno vršiti operacije”- bilo je uputstvo koje je rektor Sathya Sai Baba dao iznenađenom dr. Arnotu.
“Ali, Svami, trebalo nam je mnogo godina da naučimo tu tehniku, a ti želiš to za tri dana” – pokušao je objasniti, na što mu je Baba odgovorio : “Ne brini o prostoru i vremenu!”

“Radili smo teško po cijeli dan”- priča dr. Arnot. “Tada smo zatražili od glavnog očnog kirurga da obavi jednu operaciju samostalno. Mi smo ga promatrali. Obavio je to izvrsno –nije bilo problema.”
Slično iskustvo prošao je i ugledni kardio-kirurg prof.dr. Bernard Christian. Zamoljen da nadgleda prvu transplantaciju srca u istoj bolnici koju su trebali izvesti Sai liječnici, bio je nemalo iznenađen svojom neobičnom ulogom mentora.
Nakon uspješne operacije br. Bernard nije mogao sakriti svoje oduševljenje. Danas su i najteže operacije srca u Sai bolnici, kako kaže sam Baba , “rutinska stvar koja više nikome ne zadaje strah.”

U čemu je tajna i da li ona kao takva uopće postoji? Rezimirajući navedeno, pokušat ćemo na ovo pitanje dati poseban i konkretan odgovor, koji započinjem citatom velikog Paramahansa Yoganande:

“Naše doba prepuno je začuđujuće velikim brojem teorija i metoda koje posjeduju dragocjeno znanje za postizanje sveopćeg dobra. Medicina, psihologija i rastući broj metafizičkih pristupa, svi oni nude rješenje sa svojih stručnih stanovišta, ali rezultiraju u bujici informacija od kojih se mnoge doimaju kontradiktorno, često i najveće stručnjake ostavljajući nesposobnim da prepoznaju kontinuitet, red koji fokusira njihova nastojanja da pomognu sebi i drugima.
Zatičemo se kako žudimo za većom percepcijom, da na neki način harmoniziramo i transcendiramo parcijalna gledišta koja proizlaze iz prevelike specijalizacije našeg doba.

Ta veća perspektiva – koju su davno otkrili utemeljitelji najvećih svjetskih duhovnih tradicija, a koju su nedavno načas ugledali i znanstvenici – pioniri modernog doba – otkriva da u pozadini znanosti i religije leže univerzalni principi koji upravljaju cjelokupnom kreacijom….Znanost gleda istinu samo izvana, metafizičar gleda istinu iznutra prema van. To je razlog zbog kojeg se oni sukobljavaju. Ali realizirane duše, koje razumiju znanost jednako dobro kao i metafiziku, ne vide razliku uopće. Oni vide paralelu između znanosti i istine, jer vide potpunu sliku.”

Vidya – više znanje Sathya Sai filozofije zadovoljava upravo tu mogućnost. Stoga, kada liječnici Sathya Sai superspecijalističke bolnice stečeno znanje iz područja medicine primjenjuju u praksi, oni to čine sa stanovišta Vidye. Promatrajući situaciju iz ove perspektive oni ne oduzimaju ništa od njima poznate medicinske teorije već fokusiraju cjelokupno znanje u točku intuitivne percepcije, sažimajući sve raspoložive informacije na razinu komplementarne teorije prepoznavajući program ISPRAVNOG DJELOVANJA (dharme).
Drugim riječima, oni ne poznaju bolje medicinu od svojih kolega u svijetu, već se na osnovu posjedovanja elementarnog gradiva Višeg znanja njome pravilnije služe.

Kako postati dobar liječnik?

“Naučiti od znanstvenika kemijsku strukturu vode je vrsta znanja koja može pomoći čovjeku da nađe posao. Ali kako pravilno koristiti vodu tako da ona može biti blagotvorna, je znanje duha. To visoko znanje uzdiže život i daje mu smisao. Kada svjetovno i duhovno znanje idu zajedno, ljudski je život obogotvoren.“

Oživotvorenje ove poruke kojom se rektor Sathya Sai Sveučilišta, Bhagavan Sri Sathya Sai Baba, pred mnoštvom uglednika obratio liječnicima i zdravstvenom osoblju Super-specijalističke bolnice na svečanoj inauguraciji 1991. god, u profesionalnoj praksi Sai liječnika podrazumijeva se kao obavezna viša stručna kvalifikacija, a već kao afirmirana metoda rada njihove bolnice sve više ulazi u prostor šireg znanstvenog interesa, postajući predmetom zanimanja eminentnih stručnih skupova.

Kada je 1995. godine u Putapartiju bio održan svjetski kardiološki simpozij, centralna tema koja je odavala tajnu uspješnih operacija nije obrađivala niti jednu novu kiruršku metodu, već se bavila pitanjem: kako postati dobar liječnik?

A početak i kraj ove sveukupne znanosti započinje i završava ljudskim vrijednostima, čiju cjelokupnu metafiziku Sathya Sai filozofija sažima u četiri rečenice :

“Kao misao ljubav je istina.
Kao osjećaj ljubav je mir.
Kao postupak ljubav je ispravno djelovanje.
Kao razumijevanje ljubav je nenasilje.”

Prevedeno na jezik Višeg učenja Sathya Sai psihologije to znači slijedeće: Kada pojedinac svoju savjest, intelekt i razum postavi u okvir spomenutih vrijednosti, ove četiri jednostavne misli postaju njegova svojina; osobno iskustvo koje otvara vidike jedne šire – unutrašnje spoznaje.
Jednom riječju, kada osoba počne ispravno razumijevati istinu, mir, ljubav, ispravno djelovanje i nenasilje, prihvaćajući ih kao svoje urođene osobine i sposobnosti koje oblikuju dobrotu njegova bića, i kada ustraje na trudu da po njima upravlja svojim mislima, riječima i postupcima, tada započinje buđenje također urođene sposobnosti intuitivnog razumijevanja, te osoba prelazi ograničenu razinu intelektualnog učenja i ulazi u područje Višeg znanja koje ne razumije umom; ne računa i ne zaključuje logički, već osjeća i raspoznaje okom unutrašnje percepcije.”

Rezime

Navedeno izvješće samo je sažeti novinarsko analitički tekst izvučen iz jednog šireg konteksta diplomskog rada i prilagođen za ovu kolumnu, stoga će onome tko se prvi puta susreće sa nekim pojmovima koji se spominju u tekstu ponešto svakako ostati nejasno. Zato ću gore navedene teze pristupa medicini i baratanja medicinskim znanjem rezimirati na razini nekih jednostavnih i zanimljivih primjera iz medicinske prakse.

Poznato je da svaki kirurški zahvat zahtjeva visoku razinu higijenskih uvjeta, što između ostalog podrazumijeva da kompletno osoblje prolazi osobnu sterilizacijsku pripremu za operaciju koju će izvršiti u propisno steriliziranim uvjetima sa propisno steriliziranim kirurškim instrumentima. To je pravilo kojega se pridržavaju sve bolnice u svijetu, ali u odnosu na Sathya Sai bolnice sve one imaju jedan propust…Zanemaruje se sterilizacija instrumenata koji nisu na popisu kirurških alatki….O kojim je to instrumentima riječ?

Nećete vjerovati, ali to su: MISLI i OSJEČAJI, koji stvaraju suptilnu auričku energetsku atmosferu operacijske sale veoma značajnu sa stanovišta zaštite od komplikacija postoperacijskih infekcija, te posebno RIJEČI kojima se prilazi kao input informaciji koju prima i pamti pacijentova podsvijest. To znači da se nad pacijentom u narkozi rečenice kao što su “OVO JE NEIZLJEČIVO”, “TU NEMA POMOĆI” i sl. nikada ne izgovaraju jer bi u protivnom, kao “utisnuti podsvjesni programski kod” u pacijentovoj psihi, mogle usporiti ili potpuno blokitari prirodne mehanizme regeneracije tkiva, odnosno opstruirati fiziološke procese izlječenja.

Dakle, iz toga vidimo, da se liječnička intervencija u Sathya Sai bolnicama odvija s pristupom koji respektira pobudu najsuptilnijih fizičkih i duševnih struktura pacijenta, jer se upravo u tim najfinijim aspektima koji stoje iza grube fizičke egzistencije kriju za sada još nepoznati mehanizmi koji potiču organizam na samoizlječenje. Jednostavnije rečeno, samom čovjeku se pristupa kao duhovnom biću, ma kako na zapadu tumačili taj pojam. A u tom aspektu, koji se u načelima Sai bolnica spominje kao NAČELO DUHOVNOSTI, smještene su sve vrijednosti koje u postupcima i odnosu liječnik-pacijent brišu sve barijere svjetonazorskih razlika te nisu sputane različitim svjetonazorskim pogledima bilo oni teološke, filozofske ili znanstvene provenijencije.


Iz tog razloga s pravom se smatra da Sathya Sai super-specijalističke bolnice mogu poslužiti kao ogledni modeli bolnica za sve zemlje na svijetu, jer duhovnost kao načelo medicinske prakse je univerzalna kulturna i kulturološka kategorija koja ne poznaje granice. Stoga se isti model vrlo lako može uklopiti i u zdravstvene sustave Zapadnih zemalja.
U to nas uvjerava i prof. dr. A. N. Safaya, direktor Sathya Sai Medicinskog Instituta…Ali to je već dio izvješća dr Felixa Wusta koji je sa dr. Safayom razgovarao uoči 4. Simpozija o kardiologiji, održanog u rujnu 2005…Svakako ga je zanimljivo pročitati.

23.listopad 2006.

Govor dr. Voleti Choudharyja

Govoor dr. Voleti Choudharyja na 22. obljetnicu Sri Sathya Sai Institute of Higher Medical Sciences , 30. studenog 2013.

Sai Ram svima!

Nisam u pravu. Zaista nisam u pravu. Mislio sam da me ova prigoda neće dirnuti, ali je. No, pronaći ću svoju snagu. Razlog zašto to govorim je taj što – govoriti je nešto što ja volim, posebno o Svamiju; govorio sam o Njemu svuda po svijetu pa sam mislio da to nije ništa – u redu je. A svi su me u bolnici pitali: „Jeste li nervozni gospodine?“ Rekao sam: „Nisam, naravno. Nisam nervozan.“ Bio sam potpuno u krivu, potpuno krivu!

Ali u slijedećih 30 minuta ili koliko, pokušat ću ovome dati nekakav smisao.
Rođen sam samo 150 milja (oko 240 km – nap.prev.)daleko odavde. Bio sam peto dijete u osrednjoj farmerskoj obitelji. Toliko o tome da čak nisu mislili da je potrebno zapisati moj datum rođenja. Dakle, kad sam bio spreman poći u srednju školu (gimnaziju) postojao je tajni dogovor između mog oca i činovnika u školskoj administraciji da prilagode datum da bih bio dovoljno star da me mogu primiti u školu pa sam tako dobio svoj datum rođenja. Time sam bio gurnut dalje ispred svoga vremena za što postoji prekrasan teluški izraz koji kaže: „Gallilo perigadu.“(nema prijevoda na engleski –nap.prev.) U osnovi sam rastao na takav način. Nitko me nikada nije uzimao za ozbiljno pa je tu morala biti Božja zaštita od tada pa nadalje. Nastavio sam – nisam bio jako loš, prošao sam sve ispite vrlo dobro i završio tako što sam otišao na studij kardiokirurgije u inozemstvo te sam živio američki san, na što ću još doći.

No, sve to vrijeme imao sam neizmjernu vjeru u Boga. Dva sastojka mog uspjeha u životu jesu – neizmjerna vjera u Boga i težak rad. Tako je to išlo.
E sada je tu televizija pa svatko može vidjeti kakav je to američki san. Tamo imate šest ili sedam soba u kući, pet ili šest automobila, iako samo jedan možete voziti istovremeno, zabavljate se subotom cijelu noć, muškarci razgovaraju o automobilima, a žene o nakitu (draguljima). Uz to bacate jako puno hrane; sve uzimate kao darovano i to je bio moj život. I bio sam tako sretan.

A onda, negdje je uvijek u mom umu bila velika rupa, a to je značilo da radim besplatne operacije na srcu u ovoj zemlji koja je načinila od mene to što jesam.

To je opet jedna druga stvar… nikad nisam zaboravio svoje korijenje (porijeklo).
Dakle, kada mi je netko pričao da tamo u ruralnom dijelu južne Indije ima bolnica koja radi besplatne operacije srca, nisam vjerovao jer prakticirajući kardiokirurgiju više od 30 godina, vidjevši napredak svuda naokolo, a budući da sam bio povezan s nekoliko korporativnih bolnica u ovoj zemlji, rekao sam da je to glupost – nema besplatnih operacija srca. Ali onda su mi rekli: „Ne, to postoji. Idi i sam se uvjeri.“

I mnoge su se stvari složile zajedno. Imali su veliku Internacionalnu kardiokiruršku konferenciju u Hyderabadu na koju sam bio pozvan pa sam pitao što je sa Puttaparthijem, a oni su rekli da je to kratak let do tamo i da mogu ići. Tako sam završio provjeravajući osobno takozvanu besplatnu kardiokirurgiju. Prva stvar je, naravno, bila da sam otišao u bolnicu jer ona je na putu ovamo. Dakle, kada sam otišao tamo, jedan od mladih činovnika bio je dovoljno ljubazan da me provede okolo. Prije svega kada sam pogledao u to zdanje, ono nije ličilo na bolnicu. Barem, za mene, nije bilo takvo.

No dan-danas mi ga nazivamo prigodnim imenom – Hram ozdravljenja.
U svakom pogledu to je Hram ozdravljenja. Ja sam došao iz ove pretjeranosti gdje svatko želi sve što je ‘najbolje’, a kad sam šetao kroz bolnicu – da, u ovom ruralnom području najsiromašnijem od svih, bila je tu ta tvrđava – tvrđava brige o zdravlju koju je mogao sagraditi samo Bog i nitko drugi.
Bilo je to apsolutno stanje umjetnosti što se tiče opreme, svejedno je li riječ o odjeljku za prijem pacijenata ili o sali za operacije ili o jedinici intenzivne njege. Jedini odjeljak koji je nedostajao bio je odjeljak za izdavanje računa. Dakle, kada sam to vidio rekao sam da je to san – to nije stvarnost!
Tamo je bilo tako mirno, smireno, bez zbrke, ništa kao što je u svakoj super-specijalističkoj bolnici u kojoj sam bio ili ću biti.

Bio je to, dakle, inicijalni šok. Očigledno mnogo veći šok je došao idućeg dana kada sam bio u istoj ovoj Kulwant dvorani. Bila je tu prašina i pijesak. Muškarci su sjedili na onoj strani, a krenuo je i niz slučajnosti koje sada počinjemo nazivati Sai slučajnostima.

Sjedio sam u prvom redu, a onda je moj nećak koji je sjedio kraj mene rekao: „Striče, moli se svom ishta devati (odabranom božanstvu –nap.prev.) i Svami će doći razgovarati s tobom.“

Rekao sam mu: „Srinivas, ovdje je deset tisuća ljudi i Svami će baš sa mnom razgovarati?“

On reče: „Ne, ne,… pokušaj!“

Rekao sam: „Dobro. Što ima u tome loše. Ništa neću izgubiti.“ Tako sam se počeo moliti gospodu Balajiju i prvi put vidio Svamija kako klizi ovamo.

Očito, ako ste Ga ikada vidjeli kako ulazi, to je najdivnija slika koju ste ikada vidjeli. Ne možemo vidjeti Njegova stopala, ta narančasta odjeća se talasa na jutarnjem suncu – najimpresivnija je aureola od kose; nećete zaboraviti tu sliku. Bila je tako moćna da sam morao zatvoriti oči.

Sasvim sigurno je da kad sam ih otvorio, On je stajao ispred mene, a kad sam bacio pogled prema Njemu mislio sam da je to kraj postojanja moga bića. Siguran sam da svi vi imate taj osjećaj. Kada se moj pogled prvi put sreo sa Svamijevim tada sam izvalio: „Ja sam dr. Choudhary iz Los Angelesa.“, a On je rekao: „Da, znam tko si ti.“ Nisam to razumio.
Sljedeća stvar istoga dana bila je da su me stavili u jako malu sobu. Na jednom kraju sam bio ja, a na drugom je bio Svami. Još uvijek nisam znao kako se to dogodilo. Vjerovali ili ne, prvi put u toj maloj sobi, na drugoj strani – sada znam da je to soba za razgovore, On gleda u mene i na čistom telugu kaže: „Kako to da si smršavio?“ A koliko ja znam bilo je to prvi put što sam Ga vidio, a On me pita – kako to da sam smršavio? Ovo je istina, imao sam jaku zubnu upalu te sam izgubio oko šest kilograma. Uvijek sam težio oko 70 kilograma, no koliko ja znam ovo je prvi put da On gleda u mene i kaže: „Kako to da si izgubio kilograme?“

To me potpuno izbacilo iz ravnoteže, a onda je u istom tonu rekao: „Ne brini, zub će biti u redu.“

Sada je došla nevolja. Nisam znao gdje sam. Onda je On na Svoj Božanski način, pitao: „Što želiš?“ Čak i da me ljudi probude u ponoć znam što želim. Dakle, rekao sam: „Svami…želim mir.“ To je sve što sam rekao.

On se nasmijao rekavši: „Vrlo jednostavno (lako). Odbaci „ja“ i „želim“ i, što će ti ostati?

„Mir.“

„Vidiš…vrlo jednostavno.“

Za kardiokirurga, posebno ako dolazi iz Kalifornije, reći ću vam zašto je to tako važno – za velikog kardiokirurga iz Kalifornije – ovo uopće nije imalo nikakvog smisla. Mislio sam da će mi dati neku mantru ili knjigu koju ću pročitati – a On reče: „Odbaci ‘ja’ i ‘želim’ i ono što će ti ostati – jest ‘MIR’. Ne, ne…!

Dakle, promijenio sam temu pitajući Svamija: „Mogu li raditi u Tvojoj bolnici?“

Mislio sam da je bio potaknut pa je rekao: „Bangaru, ovo je tvoja bolnica, možeš doći u bilo koje vrijeme kad zaželiš. Možeš raditi koliko god dugo želiš.“

Dakle, bolje vam je da budete pažljivi ako tražite nešto od Boga! Ponekad se to može ostvariti! Nakon dvostrukog umirovljenja, evo ja sam tu.
Ljudi misle da je Zaklada tražila da preuzmem ovaj posao (direktorovanje u SSSIHMS). Ne, ne…Sâm sam se ponudio za taj posao. Da, ja sam lud – uopće nije upitno.

Što vam zapravo želim reći, uz ovu podlogu, to je da je ova tvrđava za brigu o zdravlju koju je Svami postavio na ovaj planet – jedinstvena, toliko jedinstvena da postoje dva bolnička arhitekta – Paul Jones i Ken Nooks koji svakih pet godina izdaju kratak arhitektonski prikaz svjetskih bolnica pa ako pogledate u njihovu ediciju iz 1994.godine, naša bolnica iz Puttaparthija je među pet vrhunskih u cijelom svijetu. I prvi put su otkrili u zemljama u razvoju bolnicu koja nešto vrijedi, a još važnija stvar je što kažu da postoje dva razloga zašto su je stavili na svoju listu.

Prvi razlog je – filozofija Svetog čovjeka da zdravlje i naobrazba moraju biti besplatni za cijelo čovječanstvo.

Drugi razlog je, kažu – ovdje uvijek postoji red i rad. Ova institucija je savršeni brak između reda i rada na koji su oni do sada naišli. Dakle, kad Bog stvori nešto – da, to je savršeno, to je savršeno!

Drugi dan smo pogledali na naš raspored, našu statistiku za neke druge posjetitelje. Napravili smo 900 operacija ‘otvorenog srca’ uz jedanaest umrlih što nas na listi smrtnosti stavlja u rang od 1,3 do 1,4 posto i ja to ne mogu napraviti nigdje drugdje. Vidio sam dovoljno programa – oni nisu ostvarljivi jer prosjek smrtnosti je između 4 i 7 posto u najboljim institucijama u svijetu.

Napravili smo više od 1000 uroloških zahvata uz jednog umrlog. To nisu nevažni zahvati. Izveli smo laparoskopsku nefraktomiju – to je danas vrhunska operacija i ona je besplatna. A oni rade i staromodne operacije. Vidite, vi trebate pola bubrega da biste preživjeli.

Sljedećeg dana sam gledao na listu – bio je jedan takav zahvat, oni izvade dio bubrega iz njegovog gornjeg dijela, a onda maknu kamen iz donjeg njegovog dijela, još uvijek ostavivši ostatak netaknut. To se ne može raditi svakodnevno. To zahtjeva izuzetnu kiruršku vještinu. Ta vrsta operacije je načinjena.

U zadnjih dvanaest mjeseci smo napravili više od 6000 očnih zahvata i to bez smrtnosti. Ovdje ne radimo uobičajene operacije katarakte. Čak i najbolje institucije imaju poteškoća radeći ono što mi nazivamo – faco – umetanje unutarnjih leća. To je skoro kao da radimo Svamijev posao (ponovna kreacija). Radi se mali rez – oni izvade mrenu i stave unutra nove leće. Čak i ne znate da je pacijent imao operaciju. I to je, naravno, također besplatno. Vidite, to je vrsta posla koji se radi iz dana u dan i on može biti napravljen samo uz Božju milost, nikako drugačije.

Reći ću vam nešto malo više o toj Božjoj milosti. Rekao sam vam ranije – napravit ću malu digresiju – ovaj veliki kardiokirurg iz Kalifornije – vi znate da je Kalifornija jedna od pedeset država u Sjedinjenim državama. Ona je država kao i Andhra Pradesh, ali ako pogledate ekonomiju Kalifornije, ona je osma u svijetu. Postoji samo sedam zemalja koje imaju veću ekonomiju od Kalifornije. Tamo sam ja radio. Dakle, to vam daje neku ideju. Sve je to Svamijeva milost. Oni su, ranih osamdesetih, računali koliko operacija izvršimo. Ja sam napravio više operacija od bilo kog kirurga u državi Kaliforniji. Dakle, On me je pripremao od prvoga dana. Svaka minuta koju sam proveo u svom životu bila je samo zbog ovoga. A opet, pristup je, mislim, ovdje jasan. Vi ne radite za Svamija. Gledate na to kao na najprivilegiraniju stvar koju vam je Svami dao, tako da Mu možete ponuditi sebe.

Znate, jednoga dana bili smo u Kodaikanalu; prof. Sampath, prof. Anil Kumar, Balaram i drugi. Svami je sišao malo ranije, tek malo ranije, a mi smo Ga okružili. Pa znate, razmislite, kada imate priliku motati se oko Boga tako često? Dakle, zaista smo Ga okružili, doslovno okružili kao djeca. Profesor Sampath je bio jedan od najotvorenijih ljudi koje sam sreo. On je iznenada pogledao u Svamija te je rekao: „Svami… Svami, mi smo morali nešto dobro učiniti u svom posljednjem životu kad smo tako blizu Tebe.“ A Svami je rekao: „Ne, Sampath, posljednjih stotinu života.“

Sada znam odakle prva stvar koju mi je rekao – kako to da si izgubio na težini? Tako se ovaj značajni kardiokirurg sa glavom kao nogometna lopta polagano počeo, što ja zovem, rastakati. Samo Bog to može napraviti kardiokirurgu. Vi znate da oni uvijek hodaju okolo govoreći: „Koja je razlika između Boga i kardiokirurga? Bog nikada ne misli da je On kardiokirurg.“ No, da upotpunim rečenicu: „Kardiokirurzi misle da su bogovi!“

S ovakvim okvirom razmišljanja ja sam došao ovamo – vjerovali vi ili ne. Imao sam sportska kola i kažu da su mogla ići i do 320 km/sat. Nisam bio siguran pa sam ih gurao do 280kms. Postoji prekrasan, ravan dio ceste pa sam rekao – hajde da vidimo što ovo može? Tamo nije bilo policije pa sam nastavio juriti 240, 260, 280… Bilo je predivno, osim što sam dobio glavobolju. Tada sam rekao: „Zaustavi se ovdje i uspori, no nisam shvatio da će Svami podići Svoj mali prst i dobiti najboljeg od kardiokirurga svih vremena koji će doći k Njemu uvijek i zauvijek.

Dakle, te tisuće i tisuće umjesto stotine i stotine života, bile su podloga za ovo što mi nazivamo…telugu je prekrasan jezik i vi možete divno izraziti ovo u jednoj riječi koja kaže – poorva janma sukrutam (i nije baš jedna riječ, i još ne prevedena na engleski – nap.prev). Nema druge riječi za to.
S vremenom sam napustio Kaliforniju da bih došao ovamo i radio. Veoma poznati gastro-enterolog me je zvao te mi je rekao: „Dr. Voleti, vi idete u Bangalore?“

„Da…moram tamo stići avionom iz Chennaija“ rekao sam.

„Biste li mogli operirati moju majku, ona je jako bolesna?“ rekao je.

„Ne“, rekao sam, „ idem k Svamiju i ne želim operirati vašu majku.“ Taj je doktor veoma bogat, može dovesti bilo koga. Može dovesti u Bangalore najbogatijeg i najboljeg pa sam rekao: „Ja idem u Puttaparthi.“

„Dopustite da vam kažem nešto drugo. Moja majka ima 72 godine i posljednjih 35 godina je udovica koja drži kuću za hendikepirane žene. Kad se opravi ona želi raditi opet to isto “ rekao je tada on.

A tada više nisam mogao reći – ne. Rekao sam: „Da. Operirat ću je.“

Tih dana niste mogli letjeti u Bangalore, dakle, letjeli ste u Chennai. Dolazili smo kao cjeloviti tim. Bili smo poznati kao – tim iz Amerike; ja sam napravio tu operaciju u nedjelju, ujutro. Uz Svamijevu milost, operacija je prošla veoma dobro. Rekli su: „Gospodine, ostanite preko noći. Poslat ćemo vas automobilom odmah ujutro.“

„To mi se čini dobrim“ rekao sam.

Pacijentica je bila dobro, oni su organizirali automobil u 3:30 i ja sam bio ovdje u 6:30. Kao obično sjedio sam u prvom redu jer tada, znate kako to ide, kako vas na početku Svami može ‘pokvariti’ (razmaziti – nap.prev.) i vi ste u fazi medenog mjeseca, tada sam uvijek dobivao prvo mjesto. Sjedio sam tamo i uvijek me Svami mazio. Uvijek bi došao i pitao: „Kako si? Kada si stigao? Kako ćeš dugo ostati?“

Dakle, ovoga puta je samo došao i prošao pored mene. Mislio sam: „Oh, što se ovdje događa?“ Bio je ponedjeljak ujutro. On je to isto učinio i u utorak – samo je prošao pored mene… Rekao sam: „Ovo nije u redu. Moram Ga zadržati.“ Došla je srijeda, ujutro i kad sam vidio kako Svami dolazi počeo sam ustajati.

Svami reče: „Što je, želiš otići; vrata su tamo.“

„Ne, Svami. Došao sam tri dana…“ rekao sam, nisam ni završio rečenicu, a On reče: „Ne… došao si prije samo dva dana. Tvoja ekipa je došla prije tri dana.“… što je bila 100% istina. Ništa osim istine ne može doći od Boga. Da, ja sam došao tek u ponedjeljak ujutro. Ekipa je došla u nedjelju, ja sam došao tek prije dva dana. Umjesto da kaže bilo što On je odšetao tri metra dalje, okrenuo se tako da svi u blizini mogu čuti te je rekao: „Choudhary, dođeš na dva tjedna i hoćeš me napustiti, ali ja tebe neću napustiti nikada.“

Mogao mi je to reći u lice, ali ne, nije! Otišao je tri metra dalje te je to rekao, gledajući u cijelu ekipu. To nije bilo namijenjeno meni. On nikada neće napustiti nikoga od nas. Ne, ne…! Mi smo Njegova djeca, loša, dobra, ravnodušna, svejedno; mi smo Njegova djeca. To je jedna stvar koju želim da budete sigurni.

Svami je onoliko blizu vama koliko vi mislite da je i toliko daleko od vas koliko se plašite da je. Vjerujte mi, bila je to Njegova poruka toga dana.
Dakle, kada vam On daje tu vrstu uvjeravanja, trebamo li se pitati je li On ovdje ili nije? Pa kad me pitaju: „Oh, zar ćeš ti putovati sậm?“, ja kažem: „Ne… Svami je sa mnom. Nikad ne putujem sậm…“ On uvijek putuje sa mnom. Kada sjedim u uredu On je uvijek tamo. Ali pogreška koju činimo je ta da ne prepoznajemo tu činjenicu.

A sada jedna druga stvar koju vam želim reći. Nikad nisam napustio Puttaparthi – znate, u medicini se nikad ne kaže nikad, ali ja ću sada ovdje reći – nikad. Nikad nisam napustio Puttaparthi bez da sam dobio Svamijev padanamaskar, bilo da sam išao u Bangalore, bilo da sam išao u moje selo ili u USA.

Ali neko vrijeme sam radio ovdje i oni su tražili da idem na četiri tjedna u Whitefield. Kada je Svami došao i kad sam rekao da idem na četiri tjedna u Whitefield te neću imati priliku vidjeti Ga, On me je odmah dodirnuo rekavši: „Zašto si zabrinut. Ja sam tu…“ No to se, mislim, događa u Puttaparthiju, to je predivno.

Ali slušajte ovo! Bio sam u Sao Paulu, u Brazilu, gdje 99,99% ljudi govori samo portugalski. Oni tamo imaju Svamijevu školu, koju je u potpunosti prihvatila brazilska Vlada. Tamo je jedna mlada učiteljica. Ona poučava u Svamijevoj školi pa mi oni uvijek daju prevoditelja. Dakle, tražio sam od prevoditelja da sazna je li bila u Puttaparthiju u zadnje vrijeme? Ona kaže da nije nikad bila u Indiji. Bio sam iznenađen što nikad nije bila u Indiji pa me zanimalo kako je saznala za Svamija te kako je došlo do toga da bude učiteljica koja poučava o Njemu? Svami je ovdje (pokazuje na srce).

Svami je ovdje. Hajde objasni to! No, ne pokušavaj to objasniti. Uzmi Svamija – zdravo za gotovo. Nikakva pitanja nisu postavljana. Ali ima jedno pitanje koje uvijek iskrsne, barem iz moje perspektive, …želim tome na neki način stati na kraj.

Ta stvar o mayi (zabludi), mahimi (zanosu, čudu), želim reći nešto o tome jer maya je čarobna. To rade jeftini čarobnjaci. Mahima je čudo – to je Svami.
Dat ću vam najbolji osobni primjer kakav vam nitko ne može dati. Bilo je to gotovo pred petnaest godina. Skupina nas je bila u intervju sobi; kao obično muškarci su na jednoj strani, a žene na drugoj. I Svami uvijek govori, a iznenada nenajavljeno, On radi ovu gestu i iz nje ispadne najblistavija narukvica koju sam ikad vidio. Ona ispada iz Njegove ruke; muškarci šute, a žene govore: „Ah…! Oh…!“ Svami govori: „Što je? Što se događa?“ Sada moraju biti iskreni pa kažu: „Svami…! Svami, taj dizajn?“ Svami gleda u njih pa kaže: „Dizajn ili želja (igra engleskom riječju design/desire – nap.prev.)?“

Zadirkivao ih je, a onda je iznenada zatražio od mene da dođem naprijed te je tu najljepšu, blještavu narukvicu stavio oko mog zapešća. Nju nosim i imam je uz sebe uvijek osim kada operiram ili igram tenis. Imam je uz sebe sve vrijeme.

Sada podesite sat unatrag gotovo deset godina – u 2007. Postoji otok koji se zove Kawai i koji ima jednu od deset najboljih destinacija na svijetu za polagano hodanje. Ja sam hodao njome zajedno sa svojim sinom i snahom. Veoma sam pažljiv jer sam puno hodao, no to ponekad zna biti varljivo. Dok sam silazio, iako imam posebne cipele za to i sve ostalo, bilo je tako mokro da sam se okliznuo i pao. Čuo sam tada onaj zvuk lomljenja. Kada padnete morate slomiti ono na što ste pali bila to lijeva ili desna ruka, ovisi o tome kako ste pali. Ja sam slomio desnu ruku zajedno sa zapešćem, a mozak je istog trenutka pomislio: „O, dobri Bože, ode moj desni zglob.“

To je onaj kojim operiram, onaj kojim udaram tenisku lopticu, on mi treba kada snimam kamerom. Iznenada moj sin reče: „Tata, pogledaj narukvicu!“ Rekoh: „Zaštoooo?“ Kad sam pogledao u nju – ona se slomila na dva komada, a moj je zglob bio potpuno netaknut. Hajde… zamislite to sami. Onda možete reći: „Da, nema u njoj nikakve čarolije. To je Svamijeva mahima ili čudo.“ Uvijek je nosim. No, vi je ne možete imati… ne!.

Vraćamo se natrag bolnici. Ona je tvrđava brige o zdravlju. Jedina nevolja je u tome što postoji tako mnogo loših ljudi čak više nego ih je Svami mogao stvoriti. Ali ne – samo sam malo tužan. Čovječanstvo u totalu, na određeni način izgleda tako; razočarali smo Svamija. No, to je druga priča.

Ali dosljednost je tu. Bolnica je jaka kao što sam vam rekao kroz statistiku o odjelima, a više stvari će još doći. Odjeli su dobro utemeljeni, a dokaz tome je da 22 – 23 minute možete uživati u audio vizualnoj prezentaciji. Gotovo sve osoblje u bolnici mi je pomagalo da napravim ovo i to je naša ponuda Svamiju, a ja zahvaljujem svima vama na strpljenju kojim ste me slušali.

Jai Sai Ram!

Izvornik: http://www.facebook.com/sairam.saibaba

Sri Sathya Sai Institut viših medicinskih znanosti

ČLANAK DR. SAFAJA, UPRAVITELJA SATHYA SAI MEDICINSKOG INSTITUTA U PUTAPARTHIJU (objavljen u stručnom časopisu Svjetske zdravstvene organizacije

”Za Sri Sathya Sai Institut Viših Medicinskih Znanosti, u Indijskoj državi Andhra Pradesh, može se slobodno tvrditi da je postigao nemoguće – pruža vrhunsku medicinsku skrb potpuno oslobođenju plaćanja. Ključni element tog uspjeha su pridržavanje pet ljudskih vrijednosti (istine, ispravnosti, mira, ljubavi i nenasilja) te potpuna predanost u služenju ljudima bez vlastitog (financijskog) interesa. Taj primjer može poslužiti kao ogledni primjer za stvaranje sličnih bolnica na dobro čovječanstva.

Svijet medicine je u krizi zbog teškoća vezanih uz nastojanja da se troškovi drže pod kontrolom. Uz to, prijeporna etička pitanja izazov su modernoj medicini i zbunjuju podjednako i znanstvenike i obične ljude u mnogim zemljama. Na primjer, eutanazija, transplantacija organa, umjetna oplodnja, zamjenske (surogat) majke, pobačaj, utvrđivanje spola nerođena djeteta, genetske terapije i genetski inženjering samo su neka problematična područja o kojima raspravljaju stručnjaci i vlade a bez rješenja na vidiku. Spomenuta kriza samo je odraz svijeta koji je u metežu i teško se održava na mir, kako svakog pojedinca, tako i svake države. Vrijednosni sustavi i međuljudski odnosi uvelike su se promijenili. Među ljude se uvukao sukob interesa zbog nekontrolirane pohlepe i gramzivosti za bogatstvom i moći. Svako nastojanje da se izgradi pravedan i miroljubiv svijet mora se stoga usmjeriti ka preustroju i preobrazbi ljudskog karaktera.

Duhovni koncepti i religije, kako ih se danas prakticira, često su razdorni da bi držali ljude zajedno i stali u zaštitu globalne zajednice. Više nego ikada prije pokazala se prijeka potreba za prosvijećenim vodstvom i novim pristupima koji će pomoći u rješavanju gospodarskih i drugih problema s kojima se svijet suočava. Da bi pripremio nove vođe, Sri Satya Sai Baba, glasoviti duhovni vođa i učitelj, utemeljio je Sri Sathya Sai Institut visokog obrazovanja koji pruža univerzitetsku i postdiplomsku naobrazbu u umjetnosti, znanosti i trgovini. Učilišta se nalaze na tri lokacije: Prašanti Nilajamu i Anantapuru (u indijskoj državi Andhra Pradesh) i Brindavanu (u Whitefeldu, pored Bangalorea u indijskoj državi Karnataka). Najvažnije obilježje te naobrazbe je prakticiranje i promicanje pet ljudskih vrijednosti: istine, ispravnosti, mira, ljubavi i nenasilja.

Potreba za primjenom tih vrijednosti u zdravstvenoj skrbi dovela je do jedinstvenog eksperimenta – učiniti visoko tehnologiziranu medicinu dostupnu svima koji ju zatrebaju i to potpuno besplatno. Ovaj članak ukratko opisuje koncept postignuća Sri Sathya Sai instituta Viših Medicinskih Znanosti, često zvanog i Superspecijalistička bolnica (Super-Specijality Hospital), u okrugu Anantapur u indijskoj državi Andra Pradesh, između 1990 i 1996. godine.

Plan rada i Razvoj

Zamisao o omogućavanju najboljih dijagnostičkih i terapijskih usluga koje pruža moderna medicina najsiromašnijoj populaciji u tom ruralnom dijelu Indije i to potpuno besplatno, a sve u zadanom roku od godine dana, smatralo se potpuno neizvedivom idejom, bilo da se toga prihvati Vlada, bilo neka privatna organizacija. No, upravo taj pothvat u studenom 1990. najavio je Sri Sathya Sai baba obznanivši da će od tog trenutka pa u roku jedne godine na komadu tada zapuštenog zemljišta sagraditi novu zgradu opremljenu opremom i ljudima i koji će po isteku tog roga odmah biti sposobni obaviti prvi operativni zahvat na otvorenom srcu.

Ovo je jedna od predivnih priča o tome kako je ljudski napor sposoban izvršiti ”božansku” volju. Impresivna zgrada koja je na čudesan način niknula u roku od šest mjeseci, a čiji je vodeći arhitekt bio britanski profesor Keith Critchlow, ponosno stoji kao veličanstveni hram zdravlja. Nadahnjujuća arhitektura prožima aurom božanskosti i mira sve koji stupaju u tu bolnicu, bilo radi pregleda ili liječenja, bilo da u njoj rade. I kao što je Sri Sathya Sai Baba najavio, prva operacija na srcu uspješno je obavljena točno godinu dana od njene najave. Super-specijalističku bolnicu svečano je otvorio predsjednik Indijske vlade 22.studenog 1991. godine.
Bolnica je spomenik vjeri u pet već spomenutih ljudskih vrijednosti i vjerno demonstrira suosjećanje, ljubav, brigu i nesebično služenje u vrijeme kad je skupa specijalistička medicina nedostupna velikoj većini svjetskog stanovništva. Dobro koordinirana internacionalna ekipa omogućila je da svaki bolnički odjel bude opremljen najboljom mogućom modernom opremom, te da u njoj rade visoko obučeni i predani kirurzi, liječnici, medicinske sestre, te ostali zdravstveni radnici i tehničari.

Bolnica se od svog otvaranja neprestano razvija i širi. Odjel kardiologije i kardiokirurgije sa svim neophodnim pratećim i pomoćnim službama radi od otvaranja u studenom 1991. U studenom 1992. proradila je uronefrologija, a godinu dana poslije odjel za transplantaciju bubrega. U studenom 1994. počinje s radom oftamologija, a Institut je priznat od Nacionalne istraživačke komore Indije kao institucija za specijalizaciju kardiologa, kardiokirurga, urologa i nefrologa. Sri Sathya Sai Institut Viših Medicinskih znanost tako se razvio i u centar postdiplomskih studija i istraživanja.

Planovi za budućnost uključuju otvaranje neurologije i neurokirurgije, pulmologije, onkologije i otorinolaringološke kirurgije. Institut ima za cilj pokriti sva nabrojana područja, koristeći najnovija medicinska dostignuća, te s više od 300 postelja i pripadajućim specijalističkim klinikama pružiti vrhunske dijagnostičke i terapijske usluge potpuno besplatno.

Organizacija i postignuća

Pacijenti se u Institut obično upućuju iz jednog od 4000 lokalnih Sathya Sai centara primarne zdravstvene zaštite smještenih u svim dijelovima Indije. No, svi oni moraju obaviti ponovne pretrage i proći ”filtar” u Sri Sathya Sai općoj bolnici koja je smještena 8 km. od Instituta. Sve pacijente se nakon liječničke obrade upućuje kući ili u lokane Sathya Sai zdravstvene centre koji će pružiti dalju odgovarajuću zaštitu i nastavak terapije.

(Dalje u tekstu slijedi statistika za razdoblje 1992-1996.god., a govori o stotinama tisuća obrađenih pacijenata svih dobi (235 002; a prema najnovijim podacima za razdoblje ’92-’99. taj broj iznosi 421 872) te tisućama raznih operacija na otvorenom srcu (5 345), preko operacija očiju (2 525) do transplantacije bubrega (71). Uz te brojke slijedi podatak da je postotak smrtnosti o infekcije ispod 2% čime se mogu podičiti samo najbolje svjetske klinike. Kroz to razdoblje održana su u organizaciji Instituta i tri međunarodna kardiološka simpozija, kojima su prisustvovali najuglednija imena iz tog područja medicine. Institut su također posjetili i indijski Predsjednik te ministar zdravlja. Baba, koji im se uvijek obraćao kao domaćin, naglašavao je temeljne duhovne principe na kojima počiva medicinska praksa u Super-specijalističkoj bolnici i koji bi trebali vrijediti i u svim ostalim bolnicama.

Slijede i podaci o cijeni bolnice koja je iznosila oko 75 milijuna američkih dolara te tekućim troškovima koji se kreću oko 2 milijuna dolara godišnje (1996 god.) Svi troškovi pokrivaju se iz posebnog fonda kojim upravlja Sathya sai Trust, a namiruju se donacijama iz ostalih fondova Trusta. Op. Prev.)

Poruka Instituta (kaže se u nastavku teksta) vezana uz oblikovanje ustroja pružanja zdravstvene skrbi mogla bi se sabrati u nekoliko točaka:

Globalizacija.
Na globalnoj razini, svakom ljudskom biću kad se razboli trebaju, kao njegovo urođeno pravo, biti dostupni besplatni savjeti i pomoć od strane odgovarajućih medicinskih institucija.

Dekomercijalizacija.
Liječnička pomoć za sve pacijente ne bi trebala podlijegati profitabilnim marketinškim principima. Cijenu medicinske skrbi trebala bi pokriti zajednica ili bi se ona trebala kretati u razumnim i svima dostupnim granicama.

Humanizacija.
Svi oni koji su uključeni u pružanje medicinske skrbi (zdravstvena administaracija, liječnici, medicinske sestre i tehničari) trebaju njegovati pet ljudskih vrijednosti u svojim mislima, riječima i djelima jer, dobru ili lošu bolnicu ne čine njena zgrada ili oprema, već ljudi koji u njoj rade.

Duhovnost.
Moderna medicina nastoji brinuti o fizičkom, mentalnom i psihološkom zdravlju pojedinaca i naroda, ali da bi postala holističkom ona mora prepoznati i uvažiti Duh (dušu) kao ”pokretačku silu” u srži svakog ljudskog bića.
Prakticiranje ljudskih vrijednosti vodi do sklada naših misli, riječi i djela, te transformacije čovjeka i zajednice. Jedino tada će predano i nesebično služenje čovjeku biti moguće na svim poljima, uključujući i medicinsku skrb.”

dr. Safaja, Upravitelj bolnice

VAŽNOST ISTRAŽIVANJA PRIRODE ATMA TATTVE

Govor Sathya Sai Babe na konferenciji prorektora SSSIHL

Čovjek može savladati sve oblike znanja,
može pobijediti suparnike u raspravi,
može se boriti junački i hrabro na bojištu,
može biti car koji vlada nad golemim carstvima,
može dati krave i zlato u dobrotvorne svrhe,
može izbrojiti bezbrojne zvijezde na nebu,
može poznavati imena raznih stvorenja što žive na zemlji,
može biti stručnjak u aštanga yogi,
može stići čak i do Mjeseca,
ali gotovo je nemoguće kontrolirati tijelo, um i čula,
pogledati unutar sebe i postići uzvišeno stanje staloženosti uma.
(stihovi na teluškom)

Utjelovljenja ljubavi!
Danas se na polju obrazovanja vode mnogobrojne rasprave. Prije svega, moramo se truditi shvatiti pravi smisao naobrazbe. Možete pročitati sve moguće knjige i protumačiti njihovo značenje, no to vam ne daje pravo da se nazivate obrazovanom osobom. Danas u svijetu ima visoko obrazovanih ljudi. No kakvu su sposobnost preobrazbe i razlučivanja oni stekli svojim obrazovanjem? Kakvu su korist svijetu donijeli ti takozvani obrazovani ljudi? Nitko ne pokušava razumjeti i procijeniti taj aspekt. Tek kada pogleda unutar sebe, obrazovana će osoba moći shvatiti pravi smisao i filozofiju koja čini osnovu obrazovanja. Nasuprot tome, ljudi koriste svoju inteligenciju za svjetovne stvari.

No, ipak, postoje oni koji ispituju prirodu atmatattve, atmičkog načela. Shvativši važnost istraživanja prirode atmatattve, uveli smo taj pojam u M.B.A. tečaj (Master of Business Administration) na Sri Sathya Sai Institutu za višu naobrazbu. Slova M.B.A. predstavljaju shvaćanje prirode uma (Mind-M), fizičkog tijela (Body-B) i atmana (A). Prirodu uma i tijela lakše je razumjeti, no shvatiti prirodu atmana nije lako. Nitko ne može shvatiti što je to atman. On nema oblika. On je čista svijest. Čak ni obrazovani ljudi ne mogu shvatiti da je atmatattva svijest. Većina ih se može popeti na razinu svjesnosti. Drugi pak mogu dosegnuti slijedeću razinu, razinu savjesti. No kad se sve zbroji, vidimo da čovjek danas nije u stanju shvatiti atmatattvu, čistu svijest. Samo kad ste u stanju shvatiti što je svjesnost, možete shvatiti što je to savjest. Isto tako, tek kad shvatite što je savjest, možete uistinu razumjeti načelo svijesti. Prema tome, sve tri kategorije, svjesnost, savjest i svijest, međusobno su povezane.

Dragi studenti!
Možda smatrate da je duhovnost previše apstraktna da bi bila lako razumljiva. atmatattvu je nemoguća shvatiti i razumjeti pukim gomilanjem materijalnog znanja. atmatattva zapravo nadilazi okvire materijalnog znanja. Ona je transcendentna. atmatattva je temeljno znanje. Ona leži u osnovi sveg fizičkog, materijalnog i svjetovnog znanja.

Možda ste stekli krivi dojam da je duhovnost nešto što se ne može razumjeti. No to nije točno. Duhovnost je svijest koja ima unutarnje značenje. Što je svijest? Pod tim pojmom obično podrazumijevamo znanje o nekom predmetu ili aspektu. Uzmite na primjer (pokazuje rupčić), ovaj predmet. Kad vas se pita što je ovo, odgovarate da je to rupčić. To prepoznavanje ovog predmeta smatra se znanjem. Zatim, ako vas pitam (pokazuje cvijet) što je ovo, odgovarate da je to cvijet. To se također smatra znanjem. Sve su to vanjski oblici raznih materijalnih predmeta. Ovo je platno (pokazuje rupčić). Što je osnova tog platna? Konac. Zatim, što je osnova konca? Pamuk. Prema tome, to se platno ne može napraviti bez konca i pamuka. Pamuk je temeljna tvar koja tvori osnovu konca i platna. Nažalost, danas prepoznajemo samo platno ali ne i njegov temelj – pamuk, koji je osnova za platno. Dakle, ono što je danas od iznimne važnosti je prepoznati atmatattvu koja leži u korijenu svakog znanja. Ako čovjek može shvatiti atmatattvu, tada lako može shvatiti i sve drugo.

Što je atmatattva? Uzmimo, kao primjer, fizičko tijelo. To tijelo ima mnoge organe koji neprestano rade. Ali što je to što pokreće organe u tijelu? U ruci držimo neki predmet, recimo, cvijet. Što je to što ruci daje sposobnost da drži cvijet? Mi mirišemo cvijet. Odakle nam ta sposobnost njuha? Ne nastojimo shvatiti i razumjeti unutarnji izvor svih tih sposobnosti, odnosno atmatattvu. Kažemo, ovo je moja ruka, moja noga, moj prst, moja glava i tako dalje. Ali tko ste vi? Prvo morate razumjeti to “Ja”, da bi mogli reći moja ruka, moja noga, moj prst i tako dalje. Čija je to glava? Čija je to noga? Ako to ne razumijete, kako možete reći “Ja” i “Moje”? Vedanta je znanje koje se bavi pitanjem “tko si ti” i “tko sam ja”. No nitko se ne trudi istražiti unutar sebe “tko sam ja?” Temeljno pitanje za osnovu svega na ovom svijetu je: “Tko sam ja?” Onaj tko shvati to “ja”, može shvatiti i sve ostalo. Duhovnost nije nešto nerazumljivo ili neka beskorisna praksa. Postoji temeljno načelo na ovom svijetu koje služi kao osnovni pokretač. Moramo se potruditi da shvatimo to temeljno načelo.

Utjelovljena ljubavi!
Što je ljubav? Kakva je njena priroda? Odakle dolazi? Može li ljudsko biće živjeti bez ljubavi? Ne može. Zato se kaže: “Ljubav je Bog; Živite u ljubavi.” Trebate shvatiti to načelo ljubavi koje je osnova svega na ovom svijetu. Bez ljubavi, na svijetu ne može biti života. Postoji temeljna snaga koja prožima cijeli svemir. A to je istina. Što je istina? Za istinu se kaže da je “trikalabadhyam satyam” – prisutna u svim vremenima: prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. No, do zaključka ne možemo doći samo na temelju te tvrdnje. “Satya” (istina) je ono što prelazi granice vremena. Pojam istine nema opipljiv oblik. No ima značenje. Kažemo, “Istina je Bog, ljubav je Bog”. Neprestano ponavljamo riječ “Bog”. Koristimo se riječju “Bog” u raznim prilikama. Čak i ateist kaže “O moj Bože!”, kad god u nečemu pogriješi. Ljudi koriste riječ “Bog” bez da razumiju njeno značenje. No nitko ne može točno definirati taj izraz. Isto tako, nitko ne može definirati izraz “istina”.

Najprikladniji način bio bi po vlastitom iskustvu. Kako netko može ispravno opisati to iskustvo? Na primjer, možete do beskonačnosti ponavljati 1+1=2, 2+2=4 i 2-1=1 itd. Možete samo ponavljati plus i minus, no ne možete odrediti odakle to računanje potječe. Imate sposobnost davanja imena svemu na ovome svijetu, ali se ne trudite shvatiti pravu prirodu svega toga. Čitav svijet prepun je materijalnih predmeta. Svijet je materijalan. No ono što je nedokučivo i izvan sposobnosti shvaćanja (buddhi grahyamat+ndriyam) je transcendentno. Možemo izbrojiti sve predmete na svijetu i reći da ima više desetaka milijuna predmeta. Ali što se nalazi iznad tog broja? Prema tome, ako nastavite s takvim istraživanjem, nećete nikamo stići. Činjenica je da postoji temeljno načelo koje je prisutno u svakom ljudskom biću. Kad kažete da je “ljubav Bog”, da je “ljubav” posvuda, sveprisutna, onda to znači da je temeljno načelo ljubavi prisutno u svakom ljudskom biću, štoviše, u svakom živom biću. Kad kažete “istina je u meni” i “ja sam istina” što to znači? Što je to “ja”? Ako pažljivo razmotrite, to “ja” u vama je također i “ja” u drugima. To je jedina istina. Ta se istina može shvatiti samo kroz duhovno istraživanje i to kroz iskreno preispitivanje vlastite prirode. Malo se ljudi danas upušta u takvo preispitivanje. Koristimo se nekim izrazima na nemaran način, bez shvaćanja njihovog pravog značenja.

Ne trebate, međutim, trošiti vrijeme pokušavajući shvatiti neke apstraktne pojmove koje niste u stanju dokučiti. Samo razvijte čvrstu vjeru u postojanje Boga. Vjerujte čvrsto da postoji Bog i da ste vi Bog. Ne možemo razumjeti ništa bez razvijanja vjere. Zato, prije svega, razvijte čvrstu vjeru u pojam “ja”. Samo tada možete razumjeti drugi pojam – “ti”. Evo jednog primjera. Kad se zbroji “ja” i “ti”, nastane “mi”. No kad zbrojimo “mi” i “On” nastaje samo “On”, koji je vječan. “Ja” i “ti” se mijenjaju. “Ja sam dječak.” Pa kad uđete u mladenaštvo kažete “Ja sam muškarac.” Isto tako, kada ostarite kažete “Ja sam starac.” Tako prolazite stalne promjene u raznim stadijima života. Stoga nema smisla držati se tog promjenjivog načela. Vežite se uz nepromjenljivo načelo, odnosno, “On”. Taj “On” je Bog. Taj “On” je prisutan u vama, u njemu i u svakoj osobi. “On je posvuda – u vama, iznad vas, ispod vas i oko vas.” Prema tome, to načelo “On” predstavlja sveprisutnog Boga. Ljudi trebaju razviti čvrstu vjeru u to Božansko načelo.

Pretpostavimo da kažete “volim Njega” i nikog drugog. Kako to može biti istina? To znači da ne volite sami sebe. Kad kažete “ovo je moje tijelo”, možete li vjerovati u to tijelo? Ne možete, jer se ono neprestano mijenja i prolazno je. No, nedvojno načelo atmatattve svojstveno tijelu je vječno i transcendentno. Ono nema drugog imena osim “atman”. Zatim, postavlja se pitanje tko je dao to ime. U stvari, to ime i nije došlo od nekoga. tman je sveprisutan. “On” je posvuda. Kako netko može dati ime takvoj sveprožimajućoj atmatattvi? To je beskoristan zadatak. Ne trošite vrijeme na taj beskorisni zadatak. Razvijte čvrstu vjeru u sveprisutnu atmatattvu i širite je. Ta vjera je svijest. Bez te svijesti ne možete postojati. Ovo je ruža (pokazuje ružu). Vi je prepoznajete kao takvu. Ali tko je dao ime tom cvijetu? Ne znate. Jednostavno ponavljate ime koje je dano tom cvijetu. Tako nastavljamo ponavljati riječi bez razumijevanja temeljne istine. Stoga, prije svega, morate pogledati unutar sebe i meditirati na atmatattvu prisutnu u vama samima. Tu se atmatattvu može spoznati samo kroz stalnu sadhanu (duhovnu praksu). Tek nakon što spoznate atmatattvu, možete se upustiti u bilo kakvu raspravu.

Shvatite također i prirodu fizičkog tijela. Fizičko se tijelo sastoji od udova. Načelo “ja” svojstveno je svim tim udovima. Zato kažete – ovo je moje tijelo, moja ruka, moj prst i tako dalje. Kad dalje istražite prirodu tijela, shvatit ćete da je to isto načelo “ja” prisutno u svim udovima. Vrlo je teško razumjeti duhovne pojmove. No ne biste se radi toga trebali odreći svoje sadhane. Zapravo, tomu treba energično težiti. Uzaludno je trčati za svjetovnim stvarima. Kad jednom shvatite atmatattvu, tada shvaćate i sve ostalo. Nastavite li s istraživanjem pitanja “tko sam ja”, na kraju ćete spoznati istinu da je načelo “ja” ništa drugo nego atmatattva. Razvijte čvrstu vjeru u atmatattvu. Ljudi daju razna imena načelu atmatattve. No ona nema ni imena, ni oblika. Ona nadilazi sve nazive i oblike. Ona je transcendentna. Snagu svijesti svojstvenu čovjeku nećete naći nigdje drugdje. Morate razumjeti i shvatiti tu svijest. To je moguće samo kroz stalnu sadhanu i ispitivanje.

Utjelovljenja ljubavi!
Vi studenti ne možete tako lako razumjeti duhovne pojmove. No ako razvijete čvrstu vjeru, lako ćete sve to shvatiti. Ali ljudi su danas postali slijepi, izgubivši oči vjere. Što je prema (ljubav)? Ne znate. Što je tama? Postoji li danas netko tko je vidio tamu? Samo zatvorite oči. Što vidite? Odgovarate da vidite tamu. To znači da možete vidjeti i prepoznati tamu. Kako biste inače mogli reći da je to tama? Prema tome, utvrdili smo da za sve na svijetu postoji osnova. Kako bi shvatili istinu, morate razviti vjeru. Idite kroz život s čvrstom vjerom kao vodiljom. Ako nekamo idete, a ne znate kamo idete, kako možete stići do odredišta? Dakle, donesite čvrstu odluku da idete u mandir – samo tako možete stići do mandira. Isto tako, prije i iznad svega, neka atmatattva bude cilj vašeg životnog puta.

Vi ne možete shvatiti što je to prava prema (ljubav). Vi volite fizičko tijelo i njegovu ljepotu. Volite bogatstvo. Volite vanjštinu. Volite nečije izvanjsko ponašanje. Odakle sve to dolazi? Što je osnova svega toga? Koliko će ti vanjski oblici trajati? Svi se oni neprestano mijenjaju. Kakva je korist od vezanja za te nestalne vanjske oblike? Morate usmjeriti svoju ljubav prema nepromjenjivom načelu atmatattve. tmatattva nije podložna nikakvim promjenama. Ništa joj se ne može ni dodati ni oduzeti. Prema tome, morate razviti čvrstu vjeru u to nepromjenjivo načelo. Često govorite da veoma volite neku osobu. Ali što o njoj znate? Volite li njen fizički izgled? Sviđa li vam se njeno ponašanje? Sviđa li vam se njena blaga narav? Što vas to privlači ka njoj? Svi su ti čimbenici zapravo prolazni. Postoji međutim jedna odlika u vama koja je odgovorna za sve to. A to je ljubav. Ljubav prema Bogu. Ljubav je Njegov oblik. Prema tome, gajite ljubav radi ljubavi. Bez ljubavi nema života. Dat ću vam primjer kako bih to razjasnio. Majka ima sina. 20 mu je godina. Nakon nekog vremena, sin umre. Majka plače nad sinovim tijelom: “O sine! Mogla sam živjeti samo dok si i ti bio živ. Kako sad da živim?” Takvo oplakivanje proizlazi iz majčine vezanosti za djetetovo fizičko tijelo. To nije istinska ljubav. Ono što je važno jest ljubav – ali ne ljubav prema fizičkom tijelu. Samo oni koji mogu voljeti radi same ljubavi mogu postići pravu ljubav. Oni koji vole fizičko tijelo vole samo dok je ono prisutno. Nakon toga njihova ljubav nestane. Zato volite radi ljubavi. Takva je ljubav život. Takav je život Bog. Upravo to je atmatattva. atmatattva je jedina stvarnost.

Utjelovljenja ljubavi!
Tražite ljubav samo kroz ljubav. Ovako su molile gopike:
O Krišna, sviraj nam svoju milozvučnu frulu i posij sjeme ljubavi u pustinji srdaca bez ljubavi.
Pusti neka kiša ljubavi padne na zemlju i neka rijeke ljubavi poteku.
(Stihovi na teluškom)

Rijeke ljubavi moraju neprestano teći. Dovoljno je ako možete razumjeti načelo ljubavi. Ljubav je sve. Smatrajte ljubav glavnim smislom svog života. Nemojte usmjeravati svoju ljubav prema materijalnim stvarima. Budete li voljeli radi ljubavi, takva će ljubav biti vječna. Ne treba voljeti tijelo, već načelo ljubavi. Sva su imena i oblici prolazni i nevažni. Ne treba voljeti takve stvari. Ljubav usmjerena prema takvim stvarima je fizička, dok je ljubav radi ljubavi vječna. Gledajte na istinu kao istinu. Ne povezujte istinu s materijalnim stvarima. Isto tako, ne povezujte ljubav s materijalnim stvarima. Ljubav je jednostavno ljubav. Kao takva, ljubav je Bog. S takvom ljubavlju morate stići do Boga.

Dragi studenti!
U životu ćete se suočiti s brojnim očekivanjima i razočarenjima. Kad nešto očekujete, tada se i razočarate ako se to ne ostvari. Stoga, oslobodite se svih očekivanja (želja). Tada neće biti mjesta za razočarenje. Ne pridajte važnost oblicima. Ustvari je vaša atmatattva vaš pravi oblik. Nemojte ograničavati Boga određenim imenom ili oblikom. Imena poput Rame, Krišne, Govinde, samo su imena koja su ljudi dali Bogu. Ona mu nisu prirođena. Ne može ih se smatrati osobito značajnima. Međutim, na početku svog duhovnog puta, čovjek mora usvojiti neko ime. Na primjer, važno je steći razne vrste znanja. No važno je i shvatiti bit sveukupne naobrazbe. A to je, naravno, Istina. No kako dugo? Samo dok ne iskusite suštinu. Kad jednom iskusite suštinu znanja, čak i ono nestane. Zato nemojte ovisiti o imenu i obliku. Istina je istina. To je jedina istina. Ona nema oblik. Ljubav je Bog. Ljubav nema oblik. Gajite takvu Božansku Ljubav. Bog postoji. U to nema sumnje. Ako ne postoji Bog, tada ne postoji ni okvir za postojanje prirode. Iz iskustva prakriti (prirode) proizlazi poimanje paramatme (najvišeg sebstva). Iz paramatme nastaje shvaćanje paratattve (više stvarnosti). Ta paratattva je atmatattva. Zato uvijek volite paratattvu, višu stvarnost. Ne ograničavajte svoju ljubav na nešto određeno, uvijek podložno promjeni. Ako mi to dozvoli vrijeme, detaljno ću opisati tu prematattvu (načelo ljubavi). Kad studenti shvate prirodu te božanske ljubavi, neće biti mjesta za razočarenje. Oni su uvijek zaokupljeni očekivanjima i razočarenjima. Ljubav ima samo ime ali ne i oblik. Tu ljubav možete usmjeriti prema bilo kojem obliku.

Utjelovljenja ljubavi!
Do Boga se može doći samo jednim putem – putem ljubavi. To je istina. Ne ograničavajte načelo “ja” dajući mu određeni oblik. Primjer: Janakiramaiah (mlađi brat Svamijevog fizičkog tijela) nedavno je preminuo. Bilo je ljudi koji su ga voljeli. Svakodnevno su u novine davali osmrtnice s tekstom: “Janakiramaiah! Napustio si svoje smrtno tijelo ostavivši nas same. Molimo te da se ponovno rodiš kako bi te opet mogli voljeti.” Zar je potrebno da se Janakiramaiah ponovno rodi kako bi ga ti ljudi mogli voljeti? Zar ti ljudi to doista žele? Zar da sav svoj život svedemo samo na rođenje i smrt? Ustvari, i rođenje i smrt su nestvarni. Gdje ima rođenja, zasigurno ima i smrti. Srodni stadiji života, to jest – rođenje i smrt, odnose se samo na tijelo, a ne i na atman. Moramo usmjeriti svoju ljubav prema vječnoj atmatattvi, a ne prema tijelu koje je podložno rođenju i smrti. Često vam se obraćam s “Bangaru!” (zlato). Koje je značenje toga što vam se tako obraćam? Zlato kao metal ne nestaje. Samo mu se mijenja oblik kad ga se tali i pretvara u razne ukrase. Vi, kao i zlato, možete imati različite oblike, no vaša atmatattva se ne mijenja. Morate težiti postizanju nepromjenjivog načela atmatattve, a ne postizanju promjenjivih oblika. Obraćam vam se s “Bangaru!”, podsjećajući vas na vašu pravu prirodu, to jest, nepromjenjivu atmatattvu. Zlato je uvijek zlato. Ono je istina. Ono je vječno. Morate uvijek težiti za postizanjem takve vječne stvarnosti. Imajući u vidu samo ovaj aspekt, Adi Śankara je u svom poznatom djelu “Bhaja Govindam” ovako pjevao:

Punarapi Jananam Punarapi Maranam
Punarapi Janan+ Jathare Śayanam
Iha Samsare Bahu Dustare
Kripayapare Pahi Murare.
(O Bože! Uhvaćen sam u ovaj krug rađanja i umiranja;
Ponovno prolazim kroz agoniju boravka u majčinoj utrobi.
Teško je prijeći ovaj ocean svjetovnog života.
Molim te prevedi me preko tog oceana i oslobodi me.)

Moramo težiti za tim načelom koje niti se rađa, niti umire. Zašto bismo se željeli ponovno roditi?

Utjelovljenja ljubavi!
U vama postoji Božanska ljubav koja nema ni rođenja, ni smrti. Usmjerite svoju ljubav prema toj Božanskoj ljubavi. Ta je ljubav uvijek s vama. Njegujete li takvu ljubav, uvijek ćete biti utjelovljenja ljubavi. Imajte čvrstu vjeru u tu Božansku ljubav. Ne vjerujte svjetovnoj ljubavi, da ne biste bili prevareni. Svjetovna je ljubav poput prolaznih oblaka. Takvi oblaci dođu i prođu. Oni nisu stalni. Volite vječnu ljubav. To je atmatattva. Volite atmatattvu. Svi vi, koji želite krenuti duhovnim putem koji vodi k Bogu, molim vas dođite k Meni. Objasnit ću vam. Ne dajte da vas prevari svjetovna ljubav koja donosi samo razočarenja. Obrazujte se kako želite, ali shvatite unutarnje značenje naobrazbe. Zatim ju provedite u praksi. Iskusite i uživajte u biti te naobrazbe. Ne dopustite da, usmjeravajući svoju ljubav prema svemu i svačemu, budete razočarani. Neki studenti tako doživljavaju razočarenja. Na kraju nisu u stanju nikoga voljeti. To nije ispravan put. Volite načelo ljubavi samo po sebi, jer je Božansko i vječno. Što više volite tu Božansku ljubav, to ona više raste.

Utjelovljenja ljubavi!
Uvijek vam se obraćam s “Utjelovljenja ljubavi!” Njegujte samo takvu vrstu ljubavi. Kad njegujete takvu ljubav, ona će vas zauzvrat štititi. Na to se misli kad se kaže “s vama, u vama i oko vas”.

(Bhagavan je zaključio govor bhajanom “Prema Muditha Manase Kaho…’)
(Program je završio pjevanjem indijske himne.)

Filozofija obrazovanja prema Sathya Saiju

Visokoškolski institut kojega je utemeljio Sri Sathya Sai Baba  jedna je od rijetkih ustanova u zemlji na polju visokog obrazovanja koji ističe izgradnju karaktera čak i više nego samu akademsku odličnost. Temelji se na Babinom doprinosu svijetu učenja u obliku obrazovanja u skladu s ljudskim vrijednostima, koje su zastupljene u programima sve do najvišeg stupnja obrazovanja. Zlatna misao vodilja, koja se provlači kroz opseg svih aktivnosti nastavnog, sunastavnog i posebnog nastavnog plana Instituta je, da se uz pomoć obrazovanja gradi život a ne osigurava samo puko življenje. Originalnost Instituta počiva na akademskom okruženju, prožetom čistom Ljubavlju, i studentima, koji se oblikuju u duhu požrtvovnosti i služenja društvenoj zajednici.
Baba ističe da je karakter cilj obrazovanja, i da pravo značenje obrazovanja nije puko znanje nego znanje u primjeni. Naglasak je na čistoći i skladu misli, riječi i djela. Znanje i vještine su neodvojivi u ozračju nježnosti i postojane ljubavi koja vlada na Babinom Visokoškolskom institutu. 

Vrsta obrazovanja koje se ovdje provodi je ono koje osigurava stjecanje znanja, akumuliranje mudrosti i uvažavanje iskustva drevnih ideala Istine, Ispravnog djelovanja, Mira, Vrhovne ljubavi i Nenasilja. U nacrtu sveukupnog obrazovanja Instituta nalazi se svjesna težnja za kombiniranjem programa svjesnosti, smišljeno planiranih nastavnih i sunastavnih programa i akademske odličnosti s dužnošću i ljubavlju; učenost se stremi postići kroz čistoću i meditaciju, zdravlje kroz yogu i služenje, društvenu i nacionalnu svijest kroz praktičan i teorijski rad, a osjećaj jedinstva i svjetskog bratstva kroz upoznavanje tragalaca za Istinom širom svijeta. Osim na akademskoj odličnosti, glavno težište Instituta je na razvoju karaktera, ispravnih stavova i vrijednosti. Svakom se studentu pomaže ponašati se u skladu s najvišim principima skromnosti i postojanosti.

imagesCAUZEJWM

Što se tiče uloge obrazovnog sustava u izgradnji pravih vrijednosti, Sri Sathya Sai Baba, Poštovani Kancelar, je čak prije 25 godina rekao da su ljudske vrijednosti potreba trenutka, ne samo u obrazovnim ustanovama nego u svakoj pori života, i to širom svijeta. Ljudske vrijednosti nije moguće razvijati samo ponavljanjem riječi Istina, Ispravno djelovanje, Mir, Vrhovna ljubav i Nenasilje. Srce se ne može preobraziti predavanjima u razredu. Potrebne su osobe koje će potaknuti i ohrabriti njihovo provođenje. Svijet se ne može mijenjati pukim propovijedanjima. Poticaj na promjenu može ojačati samo kroz akciju i praktične primjere u svim obrazovnim ustanovama. Kad učitelji i odrasli svijet vode disciplinirani i umjereni život, i kad se u potpunosti pridržavaju ljudskih vrijednosti, studenti će ih spontano slijediti u tome. Uz Istinu i Ispravno djelovanje trebalo bi pristajati sa čistim namjerama. Ispravan život vodi u mir. Ljubav treba iskusiti u dubini mira. Ljubav treba naći svoj izraz u nenasilju. Ove temeljne vrijednosti valja očitovati u djelovanju a ne ograničiti ih samo na predavanja.

5d816c9a1354013915345_79f01f95_m_SSSIHL_1

Pojašnjavajući da svjetovnost istinski podrazumijeva jednako poštivanje svake vjere i vjerovanja, Baba je naveo da je Institut Sri Sathya Sai uistinu svjetovan u tom smislu jer njegova filozofija i metodologija počivaju na jednakom poštivanju svih religija i, da smo mi vjenčani za Jedinstvo i harmoniju, kao što je vidljivo na grbu Instituta, prisutno u radnoj etici i u sadržaju Semestara – nastavnih i sunastavnih.
Medij poduke u Institutu je disciplina; prvi, drugi i treći jezik su ljubav, služenje i duhovna disciplina. (SSOSVH)

PRAOSNOVA SVIJETA

Vrsta teksta: Tonski zapis govora.
Datum: 14. siječnja 1999. u Prašanti Nilajamu, na svečanosti povodom SPORTSKIH I KULTURNIH SUSRETA
Izvornik: Sathya Sai Baba Books and Publications Trust
Prijevod: Sathya Sai grupa Šankara
Ključne riječi: pet elemenata – zemlja, voda, vatra, zrak, eter.

*
Tekst govora

Ako se sve vaše ambicije ne ostvare,
ne budite pokolebani ili potišteni.
Ostvaren jest onaj koji je radostan
unatoč svim nedaćama.
(Teluška pjesma)

Utjelovljenja Ljubavi! Studenti i studentice!
Ekamsena sthitham jagat! – cijeli se univerzum temelji na jednom dijelu božanskosti! Kao što sunčevih zraka nema bez sunca, tako i svijet ne može postojati bez božanskosti, praiskonske osnove. Ovdje na ovome stolu vidite cvijet, čašu, mikrofon i maramicu.

Riječ “je” označava postojanje ovih stvari. Naglasak je na riječi “je”. Ovdje je slika, tamo je lonac, a ondje je osoba. Riječ “je” potvrđuje njihovo postojanje. Ovo objašnjava princip božanskosti. Snaga (šakti), božanske igre (lělă) i Božji sjaj nemaju granica.

Pet elemenata održava i štiti svijet. Zemlja, prvi element, osnova je planinama i brdima, rijekama i oceanima, selima i gradovima, džunglama i šumama. Možete li zamisliti beskrajnu snagu Zemlje koja sve to drži i podupire. Zemlja je obdarena golemom snagom. Znanstvenici su otkrili da se Zemlja okreće. To je istina. Logički rečeno, rijeke, oceani, planine, sela i gradovi trebali bi također rotirati kao Zemlja, koja je osnova. U stvarnosti to nije tako. Samo se Zemlja okreće. Željeznička pruga temelj je vlaku koji se kreće. Kada bi se i pruga kretala, u kakvom bi položaju bili putnici? Iz ovoga se može zaključiti da je pruga temelj (ădhăra) na koji se vlak oslanja (ădheya). Stol je tjemelj (ădhăra) na, kojem je mikrofon (ădheya). Potrudite se shvatiti odnos između temelja tj. potpornja (ădhăra) i onoga što on podupire (ădheya). Zemlja, koja je spremište svih snaga (električne, magnetske itd.) jest temelj i potporanj i štiti sve što se na njoj nalazi. Nema te snage koja nije prisutna u Zemlji i zbog toga ona može biti potporanj svim bićima.

Voda, vidljiva i nevidljiva, drugi je element koji je prisutan posvuda na Zemlji. Ona održava princip života čovječanstva, održava život na Zemlji i odgovorna je za evoluciju.

Treći element, vatra (ăgni), također sve prožima. U ljudskom tijelu vatra je prisutna u obliku jatarăgni i održava njegovu temperaturu na 98,4 stupnja Fahrenheita (37 Celzijevih stupnjeva). Čak i u oceanu ima vatre koja se naziva badabăgni. I u stablu ima vatre. Kad dvije grane tarete jednu o drugu, izazovete vatru. Ona je prisutna čak i u kamenu. Kad se dva kamena taru jedan o drugi, nastaje vatra. Istraživanjem se može otkriti da nema mjesta gdje nema vatre.

Slično tomu, četvrti i peti element, zrak (vayu) i eter (ăkăša) također sve prožimaju. Ăkăša je osnova svega. Iz etera potječe zvuk. U stvari, svi ostali elementi imaju podrijetlo u ăkăši. Možemo zaključiti da se božanska snaga, koja je sveprisutna i svemoćna, nalazi u svih pet elemenata. Ako je pet elemenata tako moćno, kolika je tek moć samoga Boga! Pet elemenata u biti su božanski i nalaze se u čovjeku, no on je u potrazi za božanskom snagom koju smatra da je prisutna negdje drugdje. Te snage za Boga su beznačajne jer On je svjestan prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Stoga pokušajte shvatiti prirodu Boga koja je sveprisutna, svemoćna i sveznajuća.

Cijeli je svijet konglomerat pet elemenata. Kada bi nedostajao samo jedan od njih, svijet ne bi mogao postojati. Bez obzira na to vidite li ih ili ne, oni su svuda prisutni. Evo primjera. Premda je zrak nevidljiv i ne može se dodirnuti, on sve prožima. Slično tomu, božanskost je nevidljiva i nedodirljiva, pa ipak je sveprisutna. Ako čovjek ne ostvari božanskost u sebi, on postaje egoističan i smatra da su sva njegova postignuća rezultat njegova obrazovanja, inteligencije i tjelesne odvažnosti. No, zapravo je božanskost ta koja štiti i čuva čovjeka na svakom koraku od majčine utrobe pa do groba. Nitko nema moć da sam sebe štiti. Samo božanska snaga i božanska volja omogućuju čovjeku da se zaštiti. Jedino Bog ima slobodnu volju i nitko drugi.

Što god Bog kaže ili čini za dobrobit je čovječanstva. Bog je nesebičan. U Njemu nema ni traga sebičnosti. Kakvu korist ima Sunce od svoga izlaska i zalaska? Nikakvu. Izlazak i zalazak Sunca za dobrobit su čovječanstva i omogućuju čovjeku da obavlja svoje dužnosti tijekom dana, a odmara se noću. Slično tomu, svako je Božje djelo za dobrobit čovječanstva, a ne za Njegovu osobnu korist.

Kao što je Narasimhamurti rekao, Kasturi me jednom nagovarao da ne zanemarim svoje tijelo kad spašavam poklonika. Odgovorio sam da je ovo tijelo došlo zbog poklonikâ i da će biti korišteno za njihovu dobrobit. Vezanost za tijelo ljudska je osobina, a potpuna nevezanost je božanska. Vezanost za tijelo odgovorna je za svu patnju i nevolju. Budući da nije vezan za tijelo, On ne pridaje nikakvu važnost patnji Svoga tijela. Jednom kad On uzme tijelo, mnoge stvari vezane uz to tijelo moraju se dogoditi. A što god se dogodi, za dobrobit je cijeloga svijeta.

Studenti, i mladići i djevojke, veoma su dobri. Oni sudjeluju u studentskim ili športskim aktivnostima sa željom da udovolje Svamiju i učine Ga sretnim. Toga sam veoma svjestan. No, oni se ne pitaju što Ga uistinu zadovoljava i čini sretnim. Hoće li Svami biti zadovoljan ako svoju smionost pokazujete time što velikom brzinom jurite na motorima i skačete kroz vatreni obruč? Hoće li Svami biti zadovoljan ako svoju hrabrost dokazujete vratolomnim akrobacijama na motorima preskačući 10-20 ljudi koji leže na zemlji? Ja sam zadovoljan kada ste sigurni i zdravi, a publika zadovoljna i sretna vašom predstavom. Blagoslovljen je onaj koji se ponaša tako da ne povrijedi ni sebe ni druge. Trebate biti sigurni i zaštićeni, a istodobno se okaniti aktivnosti koje izazivaju strah u drugima. To je ono što ja želim. Zadovoljan sam onim što iskazujete i svjedočite (nidaršana), a ne ekshibicionizmom (pradaršana). Čak i maleno djelo učinjeno sa srcem punim ljubavi mene zadovoljava.
Veoma sam svjestan da se brzo približava godina, pramădi*. Siječanj je prvi mjesec nove godine. Ako doživite sreću na njezinu početku, bit ćete sretni cijele godine. Krenite rano, vozite polako i stignite sigurno.

Vraćajući se iz Bangalorea u prosincu, dao sam uputu ravnatelju koledža da mladiće ne dovodi na športski susret. Oni su si moje riječi protumačili na različite načine. Možda ima više razloga (kărana), no ono što mene zanima jest akcija (kărva). Kad sam se ovamo vratio, rekao sam prodekanu da se ne protivim sudjelovanju mladića u raznim športovima kao što su badminton, tenis, odbojka itd. U isto sam ga vrijeme upozorio da se pobrine da se tijekom programa koji je određen za 11. siječnja nitko ne ozlijedi, ni od sudionika ni od publike. Studenti imaju nježna srca, prepuna uzvišenih osjećaja i ljubavi za Svamija. Planirali su različite programe s namjerom da mi udovolje.

Bio sam svjestan predstojeće opasnosti. No studenti nisu prihvatili moje riječi. Osjećao sam da ih u takvoj situaciji nema smisla savjetovati. Samo kad se suoče s posljedicama zbog neizvršavanja mojih zapovijedi, shvatit će vrijednost mojih riječi. Do ovoga trenutka nitko nije bio svjestan što se točno dogodilo 11. siječnja ujutro. Govorili su da je športski susret bio velik uspjeh. Ja sam također sretan kada ste vi uspješni. Studenti su iznimno dobro izveli svoj program. Svaki je pridonio uspjehu ovog događaja svojim, sposobnostima i mogućnostima. Tog jutra, kada sam ušao na stadion, opazio sam dva teretna automobila i odmah sam vidio opasnost koja je vrebala. Preko njih su bile postavljene velike skele. Mladići su na njima planirali izvesti nekoliko akrobatskih točaka. Znao sam da jedna šipka nije bila pravilno učvršćena i da će popustiti. Kad bi se to dogodilo, mladić bi zadobio ozljedu glave i prijelom kralježnice. Želio sam ga spasiti i odlučio sam preuzeti to na sebe.
Prije toga jedan je mladić slomio kralježnicu i bio je primljen u bolnicu Manipal u Bangaloreu. Nisam želio da se takav događaj ponovi. Jednom kad se kralježnica slomi, nemoguće ju je ispraviti. Odmah sam se pobrinuo da ambulantna kola prebace mladića u bolnicu u Bangalore i dao sam 10000 rupija za podmirenje neposrednih izdataka. Osigurao sam da ga prati naš liječnik. Roditelji su plakali od zahvalnosti kad su saznali za ljubav kojom je Svami obasuo njihova sina. Liječnik je rekao da mladić neće moći sjediti niti ležati jer mu je kralježnica teško ozlijeđena. Ja sam mu pak rekao:”Ne gaji zle slutnje. Učini kako sam ti rekao.”

Dogodilo se čudo. Kad je stigao u bolnicu mladić je već mogao sjediti. Ušao je u bolnicu i sjeo na krevet. Ponovno mu se vratio osjet u svim udovima koji su do tada bili neosjetljivi. Više nije bilo nikakve opasnosti. Bio je zaštićen mojim bezgraničnim blagoslovom i milošću. Svi bi studenti trebali biti sigurni i zaštićeni. Uzastopno ponavljam da su oni moje bogatstvo. Smatram njihovu dobrobit svojom dobrobiti i njihovu sreću svojom srećom. Nikada ne mislim na svoju sreću i svoju udobnost. Moja je jedina briga da studenti ne budu razočarani i da ne upadaju u neprilike. Dan prije toga rekao sam četvorici mladića da budu oko kočije i da budno paze. Oni su doista puni ljubavi i predanosti za Svamija, no primijetio sam da nijedan od njih nije bio na svom mjestu. Nikoga ne treba okrivljavati. Nitko nije to učinio namjerno. Svami je sam životni dah studenata.

Zatražio sam da se vozilo zaustavi. Stariji poklonik vozio je kočiju sa svom ozbiljnošću, ljubavi i predanosti. U skladu s mojom naredbom zaustavio je vozilo. Upravo kad sam se spremao nešto reći prodekanu vozač je slučajno pritisnuo kvačilo umjesto kočnicu. Zbog toga naglog trzaja pao sam na kočiju. Zadobio sam ozljede na glavi i ruci, a kralježnica je bila teško ozlijeđena. Ono što je trebalo zadesiti mladiće ja sam preuzeo na sebe. Mnogo je muškaraca i žena sjedilo na galeriji no pobrinuo sam se da nitko ne opazi moje ozljede. Pretvarao sam se kao da se nije ništa dogodilo. Prodekan se zabrinuo misleći da Svami neće moći ustati. Znao sam da bi svako daljnje odgađanje prouzročilo nemir u umovima poklonika. Stoga sam odmah ustao zaboravljajući bol i počeo rukama blagoslivljati poklonike. Bol je bila vrlo jaka, a posjekotina na ruci tako duboka kao da je bila od noža. Ali rukav moje odjeće koji je prekrivao ranu ostao je netaknut. Ovaj vam događaj daje letimičan pogled na bezgraničnu Božju moć.

Našao sam se u teškoj situaciji. Morao sam se popeti na podij, ali tako da nitko ne opazi moje ozljede. Htio sam da ih nitko ne primijeti kako se ne bi zabrinuli. Popeo sam se na podij i sjeo na svoje mjesto. U međuvremenu dhoti ispod moje odjeće natopio se krvlju. Zabrinut da bi poklonici mogli to vidjeti otišao sam diskretno u kupaonicu. Ručnici koje sam ondje našao nisu bili dovoljni da upiju krv koja je curila. Nisam želio ostaviti zakrvavljene ručnike u kupaonici da ih netko ne bi primijetio. Unatoč jakoj boli oprao sam ih sapunom, ocijedio i stavio ih sušiti. Ni pod kojim okolnostima nisam želio otkriti svoju patnju, bol i muku. Neki su mladići željeli znati zašto tako često odlazim u kupaonicu.

Odgovorio sam: “Zašto se brinete? To je moja stvar.” Obično idem u kupaonicu samo dva puta na dan, ujutro i navečer. Budući da je rana obilno krvarila, morao sam u kratkom vremenu ići u kupaonicu 5-6 puta. U međuvremenu dva su studenta došla i zamolila da se podigne zastava. Kada sam se digao sa stolice, osjećao sam se kao da sam pod električnim udarom. Razmišljajući o tom događaju, najrađe bih se sam sebi smijao. Nisam mogao čvrsto stajati. Pomislio sam da ne bih smio biti zaveden vezanošću za tijelo i s osmjehom sam pošao naprijed da podignem zastavu. Tada sam upalio svjetiljku. Našao sam se u nezgodnoj situaciji jer ni u jednom položaju nisam mogao udobno sjediti. Kad potičem poklonike da napuste vezanost za tijelo, mogu im poslužiti za primjer. Govoreći tako sam sebi, ponašao sam se u skladu sa svojim riječima.
Učenici osnovne škole izveli su program iznimno dobro i željeli su se slikati sa mnom. Popustivši njihovoj molbi sišao sam do njih i slikao se s njima jer ih nisam želio razočarati. Kasnije sam morao još pet puta silaziti na igralište kako bih se slikao s ostalim studentima.
Na taj sam se način odvezao od tijela. Ono je bilo potpuno neosjetljivo. Ništa nisam osjećao ni u jednom dijelu tijela. U glavi mi se vrtjelo. No, odlučio sam usrećiti ih bez obzira na to što će se dogoditi s tijelom. Odlučio sam to zadržati za sebe. Zabrinut da bi se pri povratku na podij mogli vidjeti tragovi krvi, popeo sam se stubama i uputio ravno na svoje mjesto. Može li ljudsko biće biti na javnom skupu tako dugo i sakriti tako velike ozljede od publike? Ne, ne može. Sjedio sam stolcu pet dugih sati. Ovo govorim zato da bi studenti i poklonici mogli razumjeti božansku prirodu. Nitko u mojoj situaciji ne bi mogao sjediti ni trenutka niti bi mogao napraviti ijedan korak. Činilo se kao da električni udar razdire moje tijelo. Udar uzrokuje električna struja, no kako sam Ja sâm ta struja, kako se može reći da sam bio pod udarom?

U takvom stanju pratio sam cijeli program, a zatim se vratio u mandir. Slijedili su me članovi Središnjeg vijeća. Oni nisu bili svjesni što mi se dogodilo. Stariji se poklonik ispričavao za ono što se dogodilo. No ja sam mu rekao: “Zašto se brineš o onome što je prošlo? Prošlost je prošlost. Ja sam sretan. Ne brini se za mene.” Tada su svi ručali. Nakon ručka rana je opet počela krvariti. Svi su me studenti vani čekali kako bismo se slikali. I opet sam morao u kupaonicu da isperem krv. Primijetivši to, lndulal Shah je vrisnuo:”Svami, što je to?” Rekao sam mu s puno ljubavi: “Indulal Shah, ono što se moralo dogoditi tijelu, dogodilo se”, i pokazao sam mu ozljede. Svi su počeli plakati kao u agoniji. Primijetili su posvuda krv. Rekao sam da im ubuduće više neću otkriti ništa ako svoju žalost budu izražavali na takav način. Nitko nije znao ništa do moga dolaska u mandir. Slično ovome događaju preuzimao sam na sebe u različitim razdobljima neizrecive patnje studenata i poklonika kako bi ih zaštitio. Za ovu nezgodu nitko nije odgovoran. Možete kriviti ovoga ili onoga, no za ovo nitko nije odgovoran. Što se moralo dogoditi, dogodilo se. I to je sve.

Bol i zadovoljstvo koji su vam dosuđeni
morate iskusiti čak i da se sakrijete u
gustu šumu. Kada vrijeme dođe, vaše će
tijelo propasti unatoč najvećemu oprezu.
(Teluška poslovica)

Čak i moćni vladari koji su poduzimali sve mjere opreza morali su napustiti svoje tijelo u određeni čas. Što se mora dogoditi, dogodit će se. Čovjek se ne bi trebao tomu pretjerano opirati.

Godina pramădi brzo se približava. Opasnosti će biti na svim područjima – političkom, obrazovnom i drugima. Ovo je pokazatelj nadolazećih opasnosti. Nitko se ne treba brinuti za moju dobrobit jer ja mogu učiniti sve. Evo primjera. Tijekom rata, opisanog u epu “Mahabharata” Krišna je bio Arjunin vozač. Sve strijele koje su bile upravljene na Arjunu Krišna je usmjeravao na sebe i tako ga štitio. Sve su strijele ranjavale Krišnu i On je obilno krvario. Kako je bio Arjunin vozač Krišna je od njega dobivao upute kamo treba voziti kočiju. U ono vrijeme nije bilo pokazivača smjera na vozilima kao danas. Stoga je Arjuna morao svojom željeznom čizmom pritisnuti dio pokraj Krišnina desnoga oka kako bi Mu dao znak da kočijom skrene desno. Jednako tako, morao je pritisnuti dio pokraj Njegova lijevoga oka kako bi Krišna okrenuo kočiju na lijevo.

Zbog toga je Krišnino lice krvarilo. Cijelo Njegovo tijelo bilo je natopljeno krvlju. No, na to se nitko nije obazirao jer je bilo ratno vrijeme i svi su bili zaposleni obavljanjem svojih dužnosti. Uz to, Krišna se u kočiji nalazio mnogo niže od Arjune pa se moglo vidjeti samo Arjunu a ne i Krišnu. Krišna je štitio Arjunu kako je i obećao. Kada su prije rata Arjuna i Duryodhana došli Krišni tražeći pomoć, Duryodhana je izabrao Krišninu snažnu vojsku koja je imala 700 000 vojnika, dok je Arjuna dao prednost Krišni a ne vojsci. Na to je Krišna rekao:”Arjuna, ne boj se. Vojska se može usporediti s vagonima vlaka u kojem sam ja lokomotiva. Vagoni se mogu kretati samo ako ih ona vuče. Stoga se ne brini, Arjuna, lokomotiva je s tobom.” Arjuna je odgovorio:” Krišna, dovoljno je da si Ti sa mnom.” Sve opasnosti koje su trebale snaći Arjunu Krišna je preuzeo na sebe. Mnogo se takvih događaja kojima je Bog zaštitio svoje poklonike zbilo u svim razdobljima.

Stoga, što god se dogodilo ovih dana bila je samo moja volja. Ni studenti ni vozač nisu za to odgovorni. Svaki su dan studenti zapitkivali zašto tako sporo hodam. Rekao sam: “Nemam dovoljno prostora za trčanje. Da imam, trčao bih.” Razgovarao sam s njima s osmjehom na licu. Pričam ovu epizodu samo zato da potvrdim do koje sam mjere spreman ići da bih zaštitio svoje poklonike koji se pokoravaju mojim zapovijedima. Kada sam se vratio u mandir, pozvao sam ona četiri mladića. Vidjeli su ozljede i bili su žalosni. Ukorio sam ih što me nisu poslušali. Upitao sam ih: “Zašto niste bili ondje u vrijeme kada sam varn naredio? Da ste me poslušali ovo se ne bi dogodilo.” Rekao sam im da ne budu zbog toga žalosni.

I tako, sve opasnosti koje su se morale ove godine dogoditi već su se dogodile. Stoga slijedite božansku zapovijed, budite sigurni i zaštićeni te opravdajte ugled ove ustanove i učinite svoje roditelje sretnima.
Sutrašnji dan označava početak svete Uttarayăne (Sunce započinje svoje polugodišnje putovanje prema sjeveru). Taj je sveti trenutak čekao Bishma dugih 56 dana ležeći na ležaju od strelica da bi napustio svoj smrtni omotač. Sutra Sunce počinje svoje putovanje prema sjeveru i to je veoma povoljno. U davnim vremenima ljudi su pjevali pjesme kojima se opisuje dolazak sankrantija.

Sunce je izgledalo spokojno i mirno,
dan je postao kraći.
Studen vjetar puhao je snažno,
polja su bila prepuna zlatna uroda.
Ratari su se radovali noćnom pjevanju
sa sjajnim mjesecom.
Pupoljci su procvali poput bisernih vijenaca
na obalama rijeka.
Ratari su doma donijeli
nova sazrela zrnja
pozdravljajući dolazak
radosnog blagdana sankrantija.
(Teluška pjesma)

Ono što ja želim dogodit će se i ništa ne može stati na moj put. Želio bih spomenuti još nešto. Prošle godine, 10. studenog, sakupile su se sve žene da proslave “Dan žena”. Rekle su: “Svami, nosimo sarije koje si nam Ti darovao i doživljavamo blaženstvo Tvoje božanske prisutnosti. Što možemo učiniti da Ti izrazimo svoju zahvalnost? Molimo Te, daj nam priliku da Ti služimo.” Ja sam odgovorio: “Ne trebate ništa činiti, već uvijek budite sretne. To je dovoljno.”

No, neke od njih zamolile su me da im pružim priliku da nabave hranu za članove sevadala koji dolaze u velikom broju iz različitih krajeva zemlje da služe u Prasanthi Nilayamu. Uvjeravao sam ih da sam već to poželio i da će se to ubrzo ostvariti. Želim da članovi sevadala imaju dobru i potpuno besplatnu hranu cijelu godinu. Za to sve već sam se pobrinuo. Dao sam namjestiti hale za spavanje (shed). Sve potrebno, poput plinskih cilindara, kuhinjskih potrepština, tanjura, žlica, riže, dala itd. već je nabavljeno. Nitko toga nije svjestan. SATHYA SAI JE TIHI RADNIK. Od sutra pa nadalje za članove sevadala hrana će biti besplatna. Tada sam sazvao članove Središnjeg vijeća i upitao ih što rade.

“Koja je korist od zauzimanja visokih položaja ako svoje dužnosti ne obavljate čestito?” Ljudi svih zvanja i iz različitih slojeva društva svake godine dolaze služiti kao članovi sevadala. Ja im mogu dati besplatnu hranu, no tko će snositi njihove putne troškove? Svaki dan cijena željezničke karte raste. Nekad je 20 rupija bilo dovoljno da se stigne do Madrasa, no danas čak ni 200 rupija nije dovoljno. Naredio sam im da odu u upravu željeznice kako bi dobili putnički popust za članove sevadala. Ja govorim umiljato, no istodobno sam ozbiljan kada je u pitanju neispunjavanje dužnosti. Rekao sam im: “Ili to sredite ili se povucite.” Članovi Središnjeg vijeća pregovarali su s predstavnicima željeznice i dobili su putnički popust za članove sevadala. Čovjek kreće u akciju samo onda kada mu se strogo naredi.

Predstavnici željeznice bili su veoma sretni. Zahvalili su mi rekavši: “Svami, sretni smo što smo dobili priliku služiti Tvojim poklonicima.” I ne samo to. Kako bi se omogućilo da članovi sevadala i poklonici stignu u Prasanthi Nilayam bez ikakvih teškoća Središnja Vlada je odobrila 500 milijuna rupija za izgradnju željezničke postaje blizu benzinskog skladišta. Imat ćemo vlakove koji će povezivati Penukondu, Dharmavaram i Prasanthi Nilayam. Pije nekoliko dana službenici željeznice imali su sastanak u Delhiju i donijeli su zaključak da bi svatko trebao udobno stići u Prasanthi Nilayam za Svamijev 75. rođendan. Svatko će se moći ukrcati u vlak u Bombayu, Madrasu, Delhiju, Hyderabadu kako bi stigao u Prasanthi Nilayam.

Jednom davno ovaj je Puttaparthi bio maleno selo s jedva stotinu ljudi. Tko bi se nadao da će u tako kratkom vremenu u tako malome selu biti izgrađeno sveučilište, aerodrom, superspecijalistička bolnica i željeznička postaja? Sve se to dogodilo tijekom života avatara kakvog još nije bilo u povijesti čovječanstva. U vrijeme niti jednog drugog avatara nisu bili postignuti takvi veličanstveni rezultati u tako kratkom vremenu. Mnogo će se čudesnih stvari još dogoditi. Danas me možete vidjeti u neposrednoj blizini, no nakon nekog vremena moći ćete me vidjeti samo s udaljenosti od nekoliko milja.

Stoga iskoristite božansku blizinu Saija.
Kada jednom izgubite ovu dragocjenu priliku da služite
Lotosovim stopalima, nikada je više nećete
zadobiti. Sai podaruje predanost, moć i
konačno oslobođenje. Nikada se ne povodite
za riječima drugih ljudi. Upamtite to i spasite se.
(Teluška pjesma)

Preuzeo sam na sebe ovu patnju za vaše dobro, kao odgovor na vaše molitve odlučio sam se izliječiti, opet za vaše dobro. Ne brinite se. Sada je Svami sto posto savršeno, savršeno, savršeno.
Slijedite Svamijeve zapovijedi, steknite ugled, osigurajte dobre ocjene i budite uzor ostatku svijeta. To je ono što ja želim. Što se tiče volontera trudimo se da osiguramo primjeren smještaj za poklonike izgradnjom još stotinu hala za spavanje (shed). Da bi se osigurao smještaj za strance zakupljen je na brežuljku pogodan komad zemlje od 150 ari. Za 75. rođendan tko zna gdje će tko biti smješten! No, ako imate Svamijevu milost, vi pripadate Svamiju gdje god bili. Svami je uvijek s vama. Nikada nemojte misliti da će se Svami udaljiti od vas. Imajte čvrstu vjeru u Svamija.

Ubuduće moći ćete bez zapreka upravljati svojim športskim programima. Sljedeće godine možete organizirati športske susrete veće od ovoga. Neću postavljati zapreke vašim aktivnostima, no na određeni način morate slijediti moje zapovijedi. To je za vaše dobro, a ne za moje. Budite sigurni i zaštićeni i vodite idealan duhovni život. Danas posvuda prevladava nemir, tjeskoba i zabrinutost. Duhovnost je jedino rješenje za sve bolesti društva. Zbog pomanjkanja duhovnosti čovjek je podložan depresiji i bolestima. Bolesti su proizvod uma, a ne tijela. Nedostatak mira u umu rezultira depresijom koja pak vodi bolesti.

Razvijajte tjelesnu snagu, imajte vjeru u Boga, iskusite blaženstvo i podijelite ga s vašim bližnjima. Ma što se zbilo, nikada ne napuštajte duhovnost. Samo predanost Bogu štiti Bharat, ništa drugo. Budite daleko od životinjskih osobina, razvijajte ljudske osobine i budite jedno s Bogom. Kako možete shvatiti božanskost ako niste u stanju shvatiti važnost ljudskih vrijednosti? Najprije ih provodite i onda će se božanskost u vama očitovati. Držite se duhovnoga puta i idite na sve četiri strane zemlje propagirajući duhovne ideale. Težite dobrobiti cijeloga svijeta.
“BUDITE UVIJEK SRETNI”

(Bhagavan je završio Svoj božanski govor bhajanom “Govinda, Krišna Jai, Gopala Krišna Jai…”)

Uvodna obrada teksta: Davor Suhan